Nepodnošljiva lakoća pijenja

Jučer nas je u 95. godini napustio slavni češki pisac Milan Kundera (1929.–2023.) autor mnogih književnih remek djela. U njima je puno puta pisao i o pijenju alkohola, a često se citira ova njegova izjava o pivu: Zar nije pivo sveto piće iskrenosti? Napitak koji razbija sva licemjerja, bilo kakvu šaradu lijepih manira? Piće koje ne čini ništa loše nego potiče svoje ljubitelje da potpuno nevino mokre i debljaju se potpuno iskreno?

U ovoj rubrici već smo jednom ugostili Milana Kunderu (2012. godine) s odlomkom iz njegova posljednjeg romana Neznanje, a sada mu odajemo počast odabranim pasusima iz njegova prvog romana šala (1967.) s kojim je preko noći postigao svjetsku slavu:

Sjeli smo za dug prazan stol i naručili bocu votke, ali je neprijazna poslužiteljica strogo izjavila da je točenje alkoholnih pića zabranjeno, pa je Honza naručio osam limunada. Nakon toga je od svakog uzeo novčanicu i za nekoliko se trenutaka vratio sa tri boce ruma, koji smo zatim ispod stola dolili u limunadu.

Radili smo to s najvećom mogućom opreznošću jer smo vidjeli da artiljerci budno prate svaki naš pokret, i znali smo da se ne bi ustručavali da nas prijave kako nedopušteno konzumiramo alkohol. Naoružane jedinice gajile su, naime, prema nama duboko neprijateljstvo: pored toga što su u nama vidjeli  sumnjive  elemente,  ubojice,  zločince  i  neprijatelje  spremne  (u  duhu  tadašnje  špijunske literature) da u svako doba hladnokrvno pobiju njihove nevine obitelji, zavidjeli su nam (to je možda bio važniji razlog) što imamo novaca i što uvijek možemo trošiti pet puta više nego oni.

U tome je, naime, bila neobičnost naše situacije: znali smo samo za težak rad i umor, svakih četrnaest dana šišali su nas do kože da nam kosa ne ulijeva nepotrebno samopouzdanje, bili smo izopćenici koje u životu više nikakvo dobro ne čeka, ali imali smo novaca. Ne naročito mnogo, ali za vojnika sa dva izlaska iz kasarne mjesečno bio je to pravi imetak, koji mu je omogućavao da se u toku tih nekoliko  sati  slobode  (na  tih  nekoliko  odobrenih  mjesta)  ponaša  kao  bogataš  i  tako  nadoknadi kroničnu bespomoćnost ostalih dugih dana.

Dok je na podiju loša limena glazba svirala naizmjenično valcere i polke i na parketu se okretalo nekoliko parova, mi smo mirno sjedili, promatrali djevojke i pili limunadu čiji nas je okus, prožet alkoholom, već tada uzvisivao iznad svih ostalih koji su sjedili u sali; bili smo odlično raspoloženi; osjećao sam kako mi opojni osjećaj pripadanja veselom društvu udara u glavu, osjećaj drugarstva, za koji nisam znao od vremena kad sam s Jaroslavom i ostalima svirao u narodnom orkestru. Honza je u međuvremenu smislio plan kako da artiljercima ispred nosa odvučemo što više djevojaka. Plan je bio izvrstan upravo zbog toga što je bio jednostavan, i smjesta smo otpočeli s akcijom. Najenergičnije se bacio na djelo Čenek, a kako je volio da se pravi važan i izvodi komedije, izvršavao je svoj zadatak na naše zadovoljstvo što je mogao upadljivi je: zamolio je za ples jednu debelo našminkanu crnokosu djevojku a zatim je doveo za naš stol. Natočio je sebi i njoj limunadu s rumom i rekao značajno: —Dakle, vrijedi!

(...)

Provlačio se između već prilično pijanih ljudi koji uopće nisu primjećivali da je kapela prestala da svira, jer su bili sasvim obuzeti sami sobom, svojim pivom, naklapanjem i vrijeđanjem koje je u suprotnom kraju vrta već prerastalo u tučnjavu.

Konačno je i cimbal umuknuo i svi su se skupili oko Jaroslava koji me je pogledao i rekao da je to sve zbog toga što smo ostali ovdje, da on nije htio da tu ostane, da je htio u polja, naročito kad sam ja došao, kad sam se vratio, mogli smo tako lijepo svirati u prirodi. — Nemoj govoriti — rekao sam — potreban ti je potpuni mir. — Pomislio sam na to kako će se vjerojatno izvući od infarkta, kako je kontraš predvidio, ali da će mu život poslije toga biti sasvim drukčiji, bez strastvene odanosti, bez bjesomučnog sviranja u kapeli, život pod patronatom smrti, drugo poluvrijeme, poluvrijeme poslije poraza, i zahvatio me je osjećaj (u tom trenutku nisam mogao procijeniti koliko je opravdan) da sudbina često svršava kudikamo prije smrti, da trenutak svršetka sudbine nije istovjetan s trenutkom smrti, a da je Jaroslavova sudbina dokrajčena. Obuzet žaljenjem, pomilovao sam ga po prorijeđenoj kosi, po tužnim dugim vlasima koje su pokrivale ćelu, i sa strahom ustanovio da moje putovanje u rodni  grad,  u  kome  sam  htio  da  ranim  omrznutog  Zemaneka, svršava  time  da  držim  na  rukama bolesnog druga (da, vidio sam sebe u tom trenutku kako ga držim u naručju, kako ga držim i nosim, krupnog i teškog, kao da nosim svoju vlastitu nejasnu krivicu, vidio sam sebe kako ga nosim kroz ravnodušnu gomilu i kako pri tom plačem).

Stajali smo tako oko njega možda deset minuta, a onda se ponovo pojavio kontraš, dao nam znak, pomogli smo Jaroslavu da ustane i, podržavajući ga, polako ga vodili kroz bučnu vrevu pijanih mladića na ulicu, gdje su nas s upaljenim svjetlima čekala bijela kola hitne pomoći.

(odlomci iz romana Šala)

Kundera, Milan, češki književnik (Brno, 1. IV. 1929). U književnosti se javio polovicom 1950-ih stihovima koji promiču komunističke vrijednosti te dramama s tzv. angažiranom društvenom problematikom. Početkom 1960-ih distancirao se od svojih književnih početaka, postavši potkraj desetljeća (uz L. Vaculíka) oštrim kritičarom neostaljinističkoga režima. Kao vodeći predstavnik skupine angažiranih književnika na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca 1967., nagovijestio je politički preokret, potonje Praško proljeće, koje je završilo sovjetskom intervencijom u kolovozu 1968. Zrelo razdoblje njegova stvaralaštva započelo je romanom Šala (Žert, 1967), koji je češka kritika dočekala suzdržano, a inozemna kao senzaciju i obnovu češkoga književnoga modernizma. Groteskna životna priča glavnoga lika okvir je u kojemu autor prikazuje promjene što ih je češko društvo prošlo u razdoblju tzv. realsocijalizma. U zbirci pripovijedaka Smiješne ljubavi (Směšné lásky, 1970) nižu se naoko sitne, intimne drame, u kojima igre s predmetom žudnje u pravilu izmiču protagonistima. Od 1975. trajno se nastanio u Francuskoj, gdje se afirmirao kao naturalizirani autor koji od početka 1990-ih piše isključivo na francuskom jeziku. Uz B. Hrabala, u inozemstvu je najpopularniji suvremeni češki pisac. Romanom Život je drugdje (Život je jinde, 1979) priklonio se modernizmu kafkijanske tradicije, u maniri »antiliričnosti, antiromantičnosti, skeptičnosti i kritičnosti«, na koju se poziva i u esejima Umjetnost romana (L’Art du roman, 1986). Svoj programski sukob s književnošću »lirske ekstatičnosti« oprimjeruje životnom pričom mladoga pjesnika koji svoj talent i mladenačke ambicije stavlja u službu komunističke ideologije. Roman Oproštajni valcer (Valčík na rozloučenou, 1979) složena je mreža ljubavnih intriga, svojevrsni prozni vodvilj ispunjen sukobima i neočekivanim razrješenjima. Knjiga smijeha i zaborava (Kniha smíchu a zapomnění, 1981) okuplja sedam razmjerno samostalnih pripovijesti na temu smijeha (koji, prema autoru, može biti i naivan i intelektualan) i zaborava (koji pogađa svijet bez svijesti o vlastitom kontinuitetu). Nepodnošljiva lakoća postojanja (Nesnesitelná lehkost bití, 1985), u svijetu najpopularnija Kunderina knjiga, bavi se motivima emigracije te idile i kiča. Provincijsku idilu ljubavnoga para, koji se vraća u »normaliziranu« Čehoslovačku, prekida slučajna smrt u prometnoj nesreći.

Filozofski roman Besmrtnost (L’Immortalité, 1990), postmodernističke izvedbe, sinteza je Kunderina beletrističkoga i esejističkoga djela. U njegovu je središtu slika čovjeka s kraja XX. stoljeća, bića u svijetu bez Boga, zaglušena medijskom manipulacijom i lažnim vrijednostima tzv. poznoga doba. (Hrvatska enciklopedija)

Kundera je od 1975. živio u egzilu, u Parizu, gdje je i umro, a u inozemstvu je. uz Bohumila Hrabala, bio najomiljeniji češki autor. Iznimno popularan bio je i kod nas, a knjige su mu prevođene i obožavane i u vrijeme kada je u Čehoslovačkoj bio na crnoj listi. Nepodnošljiva lakoća postojanja naslov je koji je postao omiljeni materijal za parafraze u svim područjima društvene komunikacije, a ušao je i u kantautorsku od bisera pjesmaricu, jer je više nego očito da se baš na njega odnosi stih Puno knjiga nekog prebeglog Čeha u pjesmi Đorđa Balaševića Nemam ništa s tim.

Jedan od niza sjajnih pasusa s opisom piva nalazimo u romanu Neznanje iz 2000. godine: Konobar je već donio drugu rundu piva; na stolu još uvijek njezina prva krigla koja, splasnute pjene, stoji kao oskvrnuta pored obilne pjene iz nove krigle. Irena sebi predbacuje što je izgubila užitak ispijanja piva; u Francuskoj je naučila kušati pića u malim gutljajima i odvikla se od ispijanja golemih količina tekućine kao što to nalaže ljubav prema pivu. Ona prinosi kriglu ustima i prisiljava se otpiti nekoliko gutljaja odjednom. U tom trenutku jedna od žena, sa svojih šezdesetak godina najstarija medu njima, stavlja joj blago ruku na usta, kako bi joj obrisala pjenu što je na njima ostala. (Neznanje)

A u mnogim zbirkama ili izborima zanimljivih izreka o pivu stalno se po virtualnom prostoru susreće i ova Milana Kundere:

Zar nije pivo sveto piće iskrenosti? Napitak koji razbija sva licemjerja, bilo kakvu šaradu lijepih manira? Piće koje ne čini ništa loše nego potiče svoje ljubitelje da potpuno nevino mokre i debljaju se potpuno iskreno?

Za one koji žele znati više:

Neznanje