“Dame i gospodo, dobrodošli na Oktoberfest! Dok dižete krigle, evo pivskih zanimljivosti koje dobro idu uz hladan lager. Jeste li znali da je pivo zapravo starije od kruha? Još prije 10.000 godina drevne žitarice su se uzgajale za proizvodnju piva prije nego što smo naučili peći kruh! Pivo je nekada bilo osnovni oblik prehrane. A jeste li znali da u Starom Egiptu radnici koji su gradili piramide, bili su plaćeni u pivu – galon dnevno!
Zavodljivo je veselje Oktoberfesta. Kroz živahnu gomilu u toplim šatorima gdje vlada zaraza nesuspregnuta smijeha a kojeg još nadjačava animator promukla glasa, klize prelijepe mlade Njemice bujnih poprsja odjevene u dirndle koji uokviruju detalj koji promaći ne smije. Vješto balansirajući teškim i pljuskavim tacnama, Emma se blistavo smiješi na napojnice, izbjegava svaku pritužbu i čeka fajront.
Pivo je očito bilo važnije i od države jer je prva himna baš u slavu piva napisana sumerska Himna Ninkasi, najstariji je recept za pivo, kuhano od ječma i datulja, baš kao i original u starom Iraku! – uspjeva animator ponekad utišati buku.
Prošle godine u Münchenu najveća pivska fešta je okupila oko 7,2 miliona posjetitelja koji su popili 6,5 miliona litara piva za 18 dana, što je više nego prethodne godine. Cijene su konstantno rasle, a za litar piva prošle godine plaćalo se 13 eura, što je ukupno oko 84,5 miliona eura.
Šest pivovara ima ekskluzivno pravo za posluživanje piva na Oktoberfestu – Augustiner, Hacker-Pschorr, Hofbräu, Löwenbräu, Paulaner i Spaten – pa oni najviše i zarade.
Emma je među onima koji će zaraditi najmanje, ali njoj je novac potreban studentskom budžetu. Pomalo i uživa promatrajući jedinstveni i pijani socijalni događaj. Voli i pivo od malih nogu, kao i većina Nijemaca.
Dok čeka obimnu narudžbu pečene svinjske koljenice (Schweinehaxn), Weisswurst i Brotzeit plate, namaz od sira Obatzda i goleme perece, razmišlja Emma kako je baš 2024. jubilej od sedam vijekova od kako se Alice Kyteler prevrće u svom irskom grobu, gledajući ovaj bavarskih spektakl.
Tišim tonom sa dramskim pokretima imtirajući animatora, Emma se obraća Sofiji iz kuhinje koja reda pladnjeve na poslužbu.
“I dok smo već kod legendi, zašto li vam prešućuju da su žene bile prve pivarke. Tako je, alewives su bile majstorice kuhanja piva. Ali, kako su se cehovi formirali i profit rastao, žene su potiskivali muškaraci kako bi kontrolirali zanat”, dodaje Emma što se gostima nije ispričalo.
U srednjem vijeku, žene poznate kao “alewives” nastavile su kuhati pivo u Evropi, prodajući na tržnicama i u tavernama. Slika srednjovjekovne alewife dijeli mnoge osobine sa stereotipnom vješticom. Često prikazivane s kotlovima za kuhanje piva, drškama za metle koje bi vješale iznad svojih vrata kako bi pokazale da imaju pivo za prodaju i šiljastim šeširima (što im je pomoglo da se istaknu na tržištu).
“Alice Kyteler je pravila i prodavala pivo u svojoj gostionici, a 1324. optužena je za vještičarstvo. Uspjela je pobjeći u Englesku. Petronella de Meath, njema pomoćnica je mučena je i spaljena umjesto nje”, priča Emma kolegici sa odjela izgubljeno/nađeno gdje traže zubnu protezu razdragane starije gošće.
Svake godine na ovom odjelu tokom festivala ne broje se samo hiljade novčanika i telefona. Nađe se pokoja zubna proteza, vikinškka kaciga…
“I znaš šta se desilo?”, pita Emma kolegicu koja ne pokazuje interes za temu, što ovu ne obeshrabruje.
Čudeći se neprestanoj engleskog kiši Alice je dane provodila za zaljepljenim nosom za prozor. Mir joj pomuti kurir čije se lice čitalo kao slikovnica.
“Da pogodim: moji kotlovi i bačve za pivo sada su crkveno vlasništvo?”
Ona se nasmije prije nego što uspije odgovoriti.
“Ah, da. Nema sumnje da će svetom vodicom očistiti đavolski talog i nastaviti kuhati svoje ‘pravedno’ pivo.”
Kurir se nelagodno promeškolji.
U ranim danima proizvodnje piva, alewives su zadovoljili ključnu potrebu zajednice tako što su napravili pivo – glavnu hranu koja je bila sigurnija od često kontaminirane vode. Kad je pivarstvo postalo profitabilno, muškarci su vidjeli priliku da formaliziraju industriju kroz cehove, izbacujući žene iz unosnog posla koji su izgradili iz temelja.
Muški pivari i cehovi ne samo da su željeli kontrolu nad pivovarskom trgovinom. Prvi, nježni pokušaj je bilo donošenja zakona za kontrolu piva u Njemačkoj. Reinheitsgebot je donesen je 1516. godine u Bavarskoj, a njime se reguliralo da se pivo može praviti samo od tri sastojka: vode, ječma i hmelja..
Emmina fascinacija pivarkama počela je na vijugavim stazama koje vode do dvorca Neuschwanstein, u čijoj blizini su živjeli njeni djed i baka.
Priče o Liselotte von Falkenstein su je očarale. Bila je poznata po jedinstvenoj ljepoti i neusporedivom pivarskom umijeću. Liselotte nije bila obična pivarka. S tamnom kosom, očima boje oluje, kraljevskim stavom i samopouzdanjem mogla se mjeriti sa svakom plemkinjom. I palila je lokalne legende gdje god se pojavi.
Njezine vještine kao alewife bile su neusporedive. Kuhala od rijetkih biljaka u bavarskoj šumi. Ko je pio njeno pivo bivao je hrabriji, bistriji i zdraviji. Tako su govorili oni koji su ga kušali.
Ipak bila je uznemirujuća pojava u tadašnjem društvu. Muški proizvođači piva, ugroženi njezinim uspjehom i povjerenjem, skovali su zavjeru s crkvenim svitom da je optuže za vještičarstvo. Pozivajući se na “moralnu zaštitu” i bavarske zakone o čistoći.
“Ale su bile moćne, a muškarci koji su previše pili za svoje ponašanje i loše zdravlje krivili su ‘ukleto’ piće tih žena.”
Emma nastavlja priču ovaj put dobroj porijateljici Ulli koja prodaje slatkiše i priprema joj narudžbu sa porcijama ušećerenog badema, Kaiserschmarrna i Apfelstrudel.
“Mi smo pili pivo kad smo bili gladni, kad mama nije imala para za večeru. Dala bi po jedno sestri i meni da lakše zaspimo”, dodaje Ulla.
“Svi smo to pili kad je novca nedostajalo”, nadovezuje se Emma i nastavlja svoju sagu.
“Jedne mračne večeri vojnici su upali u Neuschwanstein. Liselotte je odvučena iz dvorca. Njezina je oprema zaplijenjena u ime ‘svetosti’.”
Prije nekoliko godina na univerzitetu Emma je iznijela tezu da je lov na vještice, u svojoj srži, bio slabo prikrivena smicalica za kontrolu trgovine pivom.
“Profesore, vjerujem da lov na vještice u 16. i 17. stoljeću nije bio proizvod praznovjerja već strateško potiskivanje žene iz profitabilnih zanata. Kako je pivarstvo postajalo sve profitabilnije. Alevice su postale laki žrtveni jarci.
Ove optužbe nisu bile nasumične; služili su kao proračunata strategija za potkopavanje i zastrašivanje žena pivara, što ih je u konačnici otjeralo s tržišta”, rekla je.
U amfiteatru je nastao tajac dok je Emma govorila.
Demoniziranje žena kao vještica omogućile su moćnim muškim pivarima da preuzmu uspješno tržište, pretvarajući konkurenciju u moralni problem.
“Lov na vještice postao je ekonomski rat, rat koji je koristio isti alat kao danas – strah za monopolizaciju profitabilnih trgovina, eliminirajući konkurenciju pod maskom javne sigurnosti.”
Profesor je bio iskreno zadivljen Emminim darom da prepozna nijanse daleke povijesti i sposobnost da se domakne od ustaljenih uglova za promatranje. Ništa nije uradio da ispravu tu nepravdu, pa ni jednim tekstom u stručnom časopisu.
Metode pogubljenja bile su brutalne: u Engleskoj i Škotskoj spaljivanje na lomači bilo je uobičajeno, dok su u drugim regijama prevladavali vješanje ili utapanje. Zanimljivo je kako izazivanja muške dominacije uvijek znači javnu smrt.
U današnjem kontekstu, ovaj povijesni fenomen može se usporediti sa suvremenom toksičnom muževnošću, gdje se izrazi ženske neovisnosti ili jednakosti često susreću s protivnom reakcijom, suptilnom i otvorenom.
Povijesni lov na vještice može se smatrati ekstremnim primjerom kako su patrijarhalna društva neutralizirala žensku moć, slično kao što je otrovna muškost danas nastoji potkopati.
Emma ispraća posljednji dan Oktoberfesta i gleda svoju kolegicu kako se muči prilagođavajući svoj dirndl da odgovara standardima koje su muškarci postavili. Emma se smiješka. Da nema sile a ima pravde, oni bi nam stolu prinosili. Žene su sve stvorile, uključujući i njih.
Vrijeme je za posljednju zdravicu sa prijateljima. Podižu čaše u tihoj, prkosnoj zdravici Alice, Liselotte i svim onim žestokim ženama koje su spaljene samo zato što muškarci nisu mogli podnijeti da budu slabiji, jer eto – jači su.
Mirnom rukom, Emma visoko podiže čašu:
“Svaka žena koja toči iz vlastitog kotla, koja uzima iz vlastitog teško stečenog bogatstva, oduvijek je morala paziti kuda stupa. Živjele moje žene.”
Elameri Škrgić je freelance novinarka iz Sarajeva i suradnica portala Velike priče, na kojem je izvorno objavljen ovaj tekst, koji prenosimo uz suglasnost autorice.
