„Maruško, idem ja s Janicom na pivo,“ viknuo si iz predsoblja mami. „Zašto s Janicom? Ona je najmlađa i k tome cura, povedi Pavla, on je dečko,“ predložila je mama. „Ne, idem s Janicom,“ odgovorio si značajno.
Zapravo ne znam, tata, zašto si za posjete gostionicama birao baš mene, najmlađu od nas troje braće i sestara. No, sjećam se da nikad nisam rekla da neću, baš suprotno, osjećala sam u toj situaciji pravo suverena, a osim toga imala sam te samo za sebe, a to je za najmlađeg člana obitelji, i to tada šestogodišnjeg, bilo nešto s velikim N.
Bio si pivopija. Ali pozor – nemojmo brkati ovaj pojam s nečim poput alkoholičara! Nisi bio obični pivopija, bio si ljubitelj piva i moglo bi se reći vrlo izbirljivi poznavatelj piva! Pivo si pio samo uvečer i to ti je jednostavno bila svetinja. Nikada nisi popio pivo danju pa ni za vrućeg ljeta, sjećam se da si pio samo vodu, a također nikad nisi pio ni kavu, ni vino, ni žestoka pića... Uvijek si poštovao da se pivo pije samo navečer i "umjereno". Mislim da ta tvoja mjera nije uvijek bila ista, ali rekla bih da je standard bio oko tri do pet piva. Nikada mi se to nije činilo previše, jer te nikada nisam vidjela pijanog.
Podsjetit ću na sve što mi padne na pamet. Na primjer, nikada ne bi išao u pivnicu koja nema odlično točeno pivo! Bilo je puno malih gostionica i krčmi oko mjesta gdje smo živjeli, ali ti si imao svoje omiljene gostionice, i kao što si uvijek naglašavao – "s najboljim pivom". To su bile i najrazvikanije pivnice u Pragu - U Pinkasů na Jungmanovom trgu, U Tygra iza Starogradskog trga, U Kocoura iznad Malostranskog trga, U dvou koček na Tržnici ugljena, U Medvídek pod Májem i druge kojih se ne sjećam. Ovo je popis tvojih najdražih mjesta, gdje se nisi libio prošetati s vrčem od naše kuće. Da se razumijemo, tada smo u Pragu živjeli na trgu Florenc, pa je bilo fakat daleko od svega. Inače, do tamo si išao pješke, ali nazad si se već vozio tramvajem, jer si u onom vrču nosio pivo kući, a kao što svaki pivopija zna, pjena ne smije pasti. Nosio si svoj omiljeni drveni vrč s isto tako drvenim poklopcem, koji je iznutra bio nekako crn, nasmoljen, mislim. Svaki pivopija zna i to da se prije odlaska u vrč natoči malo hladne vode da se krigla ne osuši, a i da ostane hladna. Taj je vrč napravio moj djed i zvali su ga korbel, a ja ga i danas čuvam spremljenog za uspomenu.
Bio je to pravi ritual – kada si ušao u gostionicu, uvijek si stao za šank i nisi čak ni morao iskusnom pipničaru reći koliko piva želiš u vrč. Samo je pogledao u posudu i rekao – "dakle četiri, ha?" Tek kasnije sam shvatila da se prvo pivo ne računa. Pipničar je jednim potezom pipe natočio jedno pivo u kriglu i pružio vam je. Prvo ste obrisali rub čaše, a zatim malo uživao u prizoru krigle piva s bogatom pjenom poput šlaga. Imao si poseban način ispijanja piva kojem sam se divila – kriglu si nagnuo prema sebi i uopće nisi sklapao usne dok piješ, pivo ti je samo teklo niz grlo a da se ne vidi da ga gutaš, samo se pomicala adamova jabučica i za čas je u krigli ostala samo polovica sadržaja. Onda bi uvijek glasno uzdahnuo, kao da želiš iskazati veliko zadovoljstvo. Uvijek si mi objašnjavao da ako je pivo dobro i ako je kvalitetno točeno mora “praviti krugove”. To znači da nakon svakog pijenja u čaši ostaju trag pjene, koji pokazuje dokle je bilo pivo prije tog gutljaja. Na ovaj način, s pivom dobre kvalitete, nakon ispijanja čaše, trebalo bi biti lako izbrojati koliko je puta pivopija popio prije nego što se pogleda na dno krigle. Objasnio si mi i kako kroz gustu pjenu najbolje i najbrže doći do zlatne tekućine – „moraš čvrsto zatvoriti usta oko krigle i kao da želiš ustima zaplivati ispod pjene bliže pivu, ostavljajući pjenu iznad gornje usne.” Nakon takvog pijenja svaki je pivopija uvijek imao bjelkaste brkove koje je potom pažljivo brisao nadlanicom. Ali prije nego što si popio prvo piće, uvijek si me gledao kao lisica i govorio "liži pjenu...", što sam ja prstom činila s velikom radošću povjerljivog djeteta, jer je izgledalo kao šlag, ali pjena je bila jako gorka. Sviđalo ti se kako sam uvijek napravila ružnu grimasu.
Nakon nekog vremena počeo si mi ponekad govoriti „Pjeno“. Uvijek si naglašavao kako pivo mora biti ispravno ohlađeno – naime, pivo koje nije imalo odgovarajuću temperaturu „sedme stepenice“ nikad nisi htio piti. Također si mi objašnjavao kako pivo ne smije smrdjeti i učio me po njuhu prepoznavati mirise dobrog piva. „Ako ne miriše ovako, to znači da imaju nečiste cijevi, ili lošu vodu, ili je pivo staro. No, to se u tim pivnicama na glasu nikad nije dešavalo, jer je tamo uvijek bilo puno.
Vjeruj mi, tata, ovo iskustvo mi je ostalo, pa se ponekad moji prijatelji oslanjaju na mene i ja prva kušam i ocjenjujem pivo... U tradicionalnim gostionicama ponekad si me potaknuo da odem do stola stalnih gostiju i probam vidjeti koliko crtica ima svaki od njih na podmetaču za pivo. Ti veseli dečki nisu obraćali pažnju na mene, malu, pa sam uvijek stajala iza njih i brojala. U Pinkasu i Tygru stalni gosti su imali nevjerojatan broj recki, nisam mogla shvatiti koliko piva može popiti takav tip, ali sigurno je bilo petnaestak i više... Istina je da je oko stola uvijek bilo jako zabavno.
Gostioničar je većinom pivo iz pipe točio u kriglu, a tek onda u vrč. Posljednje pivo je dao tebi, a ti si ga onda u vrč lijevao sam, postupno, kako se slijegala pjena. A ostatak si na brzinu ispio i onda smo uskočili u tramvaj i bili doma za čas. „Gdje ste vi skitnice?“ pitala je uvijek majka, a ja sam joj pričala koliko recki sam nabrojala na podmetaču štamgasta u pivnici. Mama me onda pitala, "a koliko je tata popio na put?" – tata mi je vragolasto namignuo, a ja sam uvijek govorila "jedno, mama". Uglavnom, majka te je uvijek grdila što me vodiš sa sobom, ali ti si se samo nasmiješio i rekao – "Nema ništa loše u tome, ja je učim svemu o pivu, jer dobro pivo je dio života i jednog dana naša cura sigurno će voljeti pivo a znat će da se bućkuriši ne piju. Štoviše, ona će to prepoznati zahvaljujući mom jasnom objašnjenju." Mama na to nije imala više što reći.
Tata, bio si u pravu i dao si mi jako dobru "školu znanja o dobrom pivu." Sjećaš se, čak i kao odrasli ljudi, ponekad smo išli zajedno u jednu od tvojih omiljenih pivnica i to su bili naši rijetki trenuci harmonije između oca i kćeri. Bio si jako sretan što mi se pivo svidjelo, ali zašto ne, u tebi sam imala divnog učitelja i zahvaljujući tebi se prilično dobro snalazim u okusima piva. Ne, ne pijem ga svaki dan, ali jednostavno ga volim.
Tata, puno mislim na tebe, a sigurno najviše kad sa svojim dragim mužićem posegnem za jednom orošenom... A vjerujem da će se i tebi svidjeti ova priča. Kad nekom pričam o tebi, uvijek kažem da si bio pivopija s velikim P. Samo nikad nisam naučila kako piti bez gutanja, kao što si ti radio.
Neka ti bude dobro tamo gore, tata.
Tvoja Pjena.
Autorica Ami Zahradníčková
Izvvor i60.cz
Preveo Mato Pejić