Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Neznanje

Milan Kundera   |   25.01.2012.     2892

Neznanje

Umalo je sve pokvarila. Zbunjene, njezine prijateljice promatraju boce, sve dok jedna od njih,samouvjerena i ponosna na svoju prostodušnost, ne izjavi da radije pije pivo. Razvedrivši se tom iskrenošću, ostale klimaju u znak odobravanja i zagovornica piva poziva konobara.

Irena sebi predbacuje što je s tom kutijom bordeauxa učinila neukusnu gestu; što je nepromišljeno stavila naglasak na sve ono što ih razdvaja: njezino dugo izbivanje iz zemlje, njezine navike strankinje, njezino blagostanje. Predbacuje to sebi utoliko više što tom susretu pridaje veliku važnost: želi konačno shvatiti može li ovdje živjeti, osjećati se kao kod kuće, imati prijatelje. Zbog toga je i ne ljuti taj sitni prostakluk, čak je spremna u njemu vidjeti simpatičnu prirodnost; uostalom, nije li upravo pivo, kojemu njezine uzvanice iskazuju vjernost, sveto piće iskrenosti? Napitak koji raspršuje svako licemjerje, svako glumljenje pristojnosti? Koji svoje ljubitelje potiče tek na nevino mokrenje, na bezazleno debljanje? Uistinu, žene koje ju okružuju simpatično su debele, ne prestaju govoriti, pune korisnih savjeta te hvale za Gustafa o kojemu sve znaju.

U međuvremenu se na vratima pojavljuje konobar s deset pivskih krigli od pola litre, po pet u svakoj ruci, priređujući pravu atletsku predstavu koja izaziva pljesak i smijeh. One podižu krigle i nazdravljaju: »Ireni uzdravlje! Uzdravlje izgubljenoj kćeri!« Irena otpija mali gutljaj piva, razmišljajući: »A da im je Gustaf ponudio vino? Bi li ga odbile? Naravno da ne. Odbijajući vino, one su zapravo odbile nju. Nju, onakvu kakva se vratila nakon toliko godina.« Upravo se u tome i sastoji izazov: da je prihvate onakvu kakva se vratila. Otuda je otišla kao mlada i naivna djevojka, a vraća se kao zrela osoba, sa životom za sobom, teškim životom na koji je ponosna. Sve bi učinila da je prihvate s njezinim iskustvom iz proteklih dvadeset godina, s njezinim uvjerenjima, njezinim stajalištima; ići će na sve ili ništa: ili će uspjeti ostati medu njima takva kakvom je postala, ili neće ostati. Priredila je taj susret kao početak napada. Neka i dalje piju pivo,ako baš žele, to joj nimalo ne smeta, ono do čega joj je stalo jest da sama odabere predmet razgovora i da je one saslušaju.

No, vrijeme prolazi, žene govore sve u isti glas i gotovo je nemoguće započeti razgovor, a još manje nametnuti neki sadržaj. Ona se pažljivo pokušava nadovezati na njihove teme i skrenuti ih prema onome što želi reći, ali Neznanje ne uspijeva: čim se neka tema udalji od njihova područja interesa, nijedna više ne sluša.

Konobar je već donio drugu rundu piva; na stolu još uvijek njezina prva krigla koja, splasnute pjene, stoji kao oskvrnuta pored obilne pjene iz nove krigle. Irena sebi predbacuje što je izgubila užitak ispijanja piva; u Francuskoj je naučila kušati pića u malim gutljajima i odvikla se od ispijanja golemih količina tekućine kao što to nalaže ljubav prema pivu. Ona prinosi kriglu ustima i prisiljava se otpiti nekoliko gutljaja odjednom. U tom trenutku jedna od žena, sa svojih šezdesetak godina najstarija medu njima, stavlja joj blago ruku na usta, kako bi joj obrisala pjenu što je na njima ostala.

-Nemoj na silu - kaže joj.

-A da zajedno popijemo malo vina? Bilo bi glupo propustiti tako dobro vino - i obraća se konobaru da otvori jednu od boca što netaknute stoje na dugom stolu.

Milan Kundera Kontroverzni češki pisac s francuskom adresom i putovnicom rođen je u Brnu 1929. godine u finoj građanskoj obitelji. Moderni izdanak Gogolja i Kafke, kako ga je nazvao Carlos Fuentes, odrastao je uz oca muzikologa Ludvíka - učenika slavnog kompozitora Leoša Janáčeka - te je već kao dječak stekao glazbeno obrazovanje koje će ostaviti neizbrisiv trag u njegovoj književnosti.

Studentski dani Milana Kundere protekli su u dilemi što studirati. Bio je rastrgan između svojih umjetničkih sklonosti - malo je studirao glazbu, dva je semestra na Karlovom univerzitetu studirao književnost da bi se potom prebacio na Akademiju izvedbenih umjetnosti, odsjek filmske režije, gdje su ga nakon diplome, 1952. zaposlili na mjestu profesora svjetske književnosti.

Kako je stasao u generaciji književnika čiju su viziju svijeta oblikovala iskustva Drugog svjetskog rata i brutalne njemačke okupacije, već kao devetnaestogodišnjak je postao članom Komunističke partije, iz čijeg je okrilja više puta bio izbacivan i u čije je okrilje nanovo priman. Usprkos tome, zarana se svojom esejistikom i književnom kritikom visoko pozicionirao među poćudnom inteligencijom, napisavši u tom svom komunističkom periodu tada cijenjena djela pisana u duhu marksizma, kojih se danas, u maniri glazbenika, odriče.

Kad su u kolovozu 1968. Sovjeti okupirali Čehoslovačku, dojučerašnji laureati režima našli su se onkraj zakona, na popisu nepoćudnih pisaca. Među njima je bio i Kundera, koji se kao persona non grata češkog javnog života, do 1975. kad je emigrirao u Francusku gdje je dobio profesuru u Rennesu, prehranjivao radeći kao glazbenik i objavljujući pod tuđim imenima.

Već je svojim prvim romanom Šala (1967.) stekao slavu u domovini i svijetu. Priča o osveti bivšeg studenta Ludvíka koji, da bi impresionirao kolegicu, na razglednicu nepromišljeno napiše "Optimizam je opijum za narod. Zdrava atmosfera zaudara na glupost. Živio Trocki!", zbog čega biva izbačen s fakulteta i iz partije te završava na prisilnom radu u rudniku, očarala je onodobnu kritiku pa je godinu dana nakon objavljivanja roman nagrađen nagradom Udruženja čehoslovačkih pisaca. Knjiga je iste godine doživjela i ekranizaciju - na veliko platno ju je prebacio češki novovalac Jaromil Jireš. Ekranizacije Kunderinih djela su brojne, a kao mali kuriozitet ističe se srpska ekranizacija iz 1968. drame Vlasnici ključeva, koja pripada onom izbačenom dijelu Kunderina opusa. Godine 1988. Philip Kaufman je ekranizirao drugi Kunderin hit, roman Nepodnošljiva lakoća postojanja, objavljen 1984. u Torontu, u izdavačkoj kući 68 Publishers, čije je vlasnik, Josef Škovercký, također češki pisac u egzilu. U njemu Kundera na primjeru nekad uspješnog kirurga Tomáša, baš kao i u Šali, opisuje kako represivni državni aparat razara relativno normalne živote.

Iako se sličnom tematikom bavi i u svojim ranijim djelima - Oproštajnom valceru (1972.) o zgodama iz jednih čeških toplica; Život je drugdje (1973.) o životu i padu samoživog pjesnika Jaromila te u Knjizi smijeha i zaborava (1978.), romanu kojeg sačinjava 7 odvojenih priča - Kunderi skice iz života Češke u vrijeme Praškog proljeća i sovjetske okupacije služe samo kao kostur kojeg nadograđuje sebi svojstvenim postupcima o kojima naširoko piše u teorijskom eseju 'Umjetnost romana' iz 1985.

Kundera je na češkom objavio romane Šala (1967.), Smiješne ljubavi (1969.), Oproštajni valcer (1972.), Život je drugdje (1973.), Knjiga smijeha i zaborava (1978.), Nepodnošljiva lakoća postojanja (1984.) i Besmrtnost (1990), a na francuskom Polaganost (1993.), identitet (1998.) i Neznanje (2000.) iz kojeg je uzet gornji odlomak. (Izvor: Booksa.hr)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi