Idem kod Dvořáka na jedno / i stvarno samo na jedno / bacit ću pogled na dno / a nakon sedmog u nedogledno. Tako o pijenju piva razmišlja češki pjesnik J. H. Krchovský. A jedna replika iz djela Jaroslava Hašeka, koja se smatra narodnom izrekom kaže Čovjek snuje, bircuz određuje. To je samo kap u moru pivskih mudrolija koje na čak 1012 stranica donosi nova knjiga o češkoj kulturi piva, antologija nazvana jednostavno – Šnyt.
Grupa entuzijasta oko Češkog saveza pivovara i sladara upravo nastoji tradicionalnu češku pivsku kulturu dovesti na prestižni UNESCOV popis svjetske nematerijalne baštine, pozivajući se na slavnu tisućugodišnju povijest češkog nacionalnog pića. „Niti izdaleka nije riječ samo o konzumaciji, nego je, na primjer, većina čuvenih čeških pjesnika imala potrebu pisati o pivu u svojim radovima. Tako će možda upisu u svjetsku baštinu UNESCO pripomoći i antologija Šnyt, koja te primjere okuplja na jednom mjestu,“ rekao je za CNN Prima NEWS izdavač knjige Pavel Řehořík, suvlasnik nakladnog poduzeća Větrný mlýny (Vjetrenjače).
U antologiji Šnyt skupljene su stotine pjesama u kojima se na ovaj ili onaj način govori o pivu – nekad ono ima glavnu, a nekad sporednu ulogu. A o piću od ječmenog slada pisali su i Jan Neruda i Jaroslav Vrchlický, Vladimir Holan ili Ivan Martin Jirous, a također i suvremeni autori poput Ivana Wernischa i Petra Hruške, sve do najmlađeg naraštaja čeških poeta, autora rođenih nakon Baršunaste revolucije.
O pivu je u svojim pjesmama pisao i jedini češki dobitnik Nobelove nagrade za književnost Jaroslav Seifert, kod kojeg je pjenušavi napitak povezan s prvim erotskim uzbuđenjem, poljupcem. U pjesmi Stakleni vrč Seifert piše:
Zastala na čas. Vrč stakleni
stavila pored stepeništa
a palac držala u pjeni.
Glavom mi prođe: A što sada?
Odgovor stiže iznenada:
Cura me hitro poljubila.
U usta. Pa polako potom
digla svoj vrč i odjurila.
I smijala se grohotom.
Pivo pred smaknuće
Antologija Šnyt (pivo u poeziji i poezija u pivu) ima 1012 stranica a sadrži 573 pjesme 401 autora. Tekstovi pjesama razvrstani su u 31 poglavlje, koja nose intrigantne naslove, kao na primjer: Pivo, ne uvedi nas u napast. Drže se politički govori. Vrijeme gostionica. Demoni i anđeli za pipom. Pivo djeci. Ili: Popit ćemo pamet. U odabiru tekstova sudjelovao je i vanjski suradnik portala CNN Prima NEWS, publicist i pjesnik Ivan Motýl.
„U češkim zemljama pivo čovjeka prati od rođenja do smrti, razmišlja izdavač antologije Pavel Řehořík. Stotinjak pjesama u zbirci Šnyt dopunjeno je i sa 148 članaka iz starih novina koji govore o češkom nacionalnom piću čak i u vrlo mračnom kontekstu.
Zanimljivo je, primjerice, i novinsko svjedočanstvo o tome da je pivo nekad bilo dopušteno i kriminalcima. Čak se točilo i u ćelijama u kojima su osuđenici čekali smaknuće. Kada je 15. veljače 1922. stanoviti Ludvík Novák mučki ustrijelio dva mesara, sud mu je na kraju izrekao smrtnu kaznu. A uoči smaknuća, koje je bilo naređeno za 9. siječnja 1923., Novák je mogao naručiti hranu i piće prema vlastitoj želji. “Za večeru je naručio kobasice i čašu crnog piva”, opisao je njegov posljednji jelovnik Československý deník od 10. siječnja 1923. Bilo je to prvo pogubljenje u novonastaloj republici, rođenoj 28. listopada 1918.
Odobrio Bog
„Daj mi, Bože, toga / piva točenoga,“ slaže svoje rime Milan Krupa. U samo šest riječi pjesnik nebeski i pakleni razmjer nacionalne predanosti pijenju piva. Cijela ta kontradikcija odnosi se na pitanje štete li pivopije obitelji, društvu ili Bogu time što tako radosno posjećuju pivnice. Autor kavansko opijanje promatra kao kulturnu i duhovnu tradiciju, ali pritom ne poriče da ono može završiti i u ovisnost o alkoholu. Krupa je već prije 13 godina u Pragu objavio zbirku pivskog naziva To pivo je moje topivo (gorivo). "Pivo me već puno puta utoplilo", duhovito kaže Krupa za CNN Prima NEWS.
Ne mora svaki Čeh voljeti pivo. Prvi čehoslovački predsjednik T. G. Masaryk doslovce je mrzio razgovore uz kriglu i opisao ih kao potpuni gubitak vremena, govoreći da to nisu razgovori nego trabunjanja. Neki su se pjesnici tada složili s Masarykom, primjerice Josef Svatopluk Machar u pjesmi Slava: I s nedostižnih visina gledi / na sve ono što ja zovem narodom: / na mužu što svaku večer sjedi / na predivnom pivu svom.
Pivo u ratu s vinom
Slično kao Machar na stvari piva gledao je i Jan Neruda, čije se pjesme danas nalaze u čitankama. No, Neruda je ipak svakodnevno pio pivo u praškim gostionicama. Na primjer, u pivnici U Ježíška (Kod malog Isusa), na čijem je mjestu kasnije izgrađena stanica podzemne željeznice Národní třída. Istovremeno se Neruda u svojim pjesmama pivu podsmjehivao i preferirao navodno uzvišenije vino: Za pivo u češkoj napretku / nije sve tako fino, / ako hoću čovječanstvu dalje pomoći, onda vino — vino — vino!
„Da uz poeziju ide uglavnom vino obična je stereotipija,“ kaže Petr Minařík, drugi vlasnik izdavača Větrné mlýny. Pjesnik František Hrubín, prema čijim su idejama i scenariju nastali kultni češki filmovi kao što su Vynález zkázy (Izum za uništenje), Panna a netvor (Ljepotica i zvijer), Romance pro křídlovku (Romansa za krilnicu) ili Oldřich a Božena, u svojoj se pjesmi Vino ili pivo postavlja diplomatski pa kaže: Zajedničko to imamo / i to jako dobro znamo / boce što ih ispijamo / Zora puni istom tamom.
Pivo kroz generacije
Antologija Šnyt dokazuje da češki pjesnici pišu o pivu kroz generacije. Kada je knjiga prošlog tjedna predstavljena u tipičnim pivnicama u Pragu (U Rotundy), u Brnu (U Poutníka) i Ostravi (Forman), Jaroslav Kovanda, rođen 1941. godine, također je čitao svoje stihove. U svom tekstu se prisjetio piva koja je nekad popio u Dresdenu, Njemačka : Jučer sam sjedio u pivnici / na Pragerstrasse i gledao penzionera / kako mrežom hvata boce ispod fontane i kad ih je vraćao / svaki put bi lupio petama A danas sam s jednim ribarom / bio na pivu u Rauberhütte.
Kovandu je ubrzo na improviziranoj pivničkoj pozornici zamijenila Barbora Sebera, 49 godina mlađa pjesnikinja i studentica FAVU-a u Pragu. Na rodnom listu ima upisanu 2000. godinu: Topli Staropramen / čistim / čistim / čistim / sluznicu / organe / glava razbijena o tuš / čvoruga natekla kao lopta / sperma misli / ejakulati lošeg raspoloženja.
Pivo kroz stoljeća
Najstariji autor pjesme uvrštene u antologiju Šnyt rođen je 1792. To je narodni preporoditelj i dramatičar Václav Kliment Klicpera, koji je napisao: Svaki dan me pita žena / kako mogu piti pivo / taj bućkuriš po njoj nema / osim štete ništa živo.
I Karel Jaromír Erben, autor slavne zbirke Kytice, također je volio zlatnu tekućinu. U Šnytu mu je ponovno objavljena pjesma u kojoj pozdravlja stalnog gosta koji se vratio u pivnicu nakon duge bolesti: A što smo te se naspominjali, / što smo se o tebi raspitivali! / nijedna šala nam nije uspjela / pa ni to pivo, koje smo pili / nije nam htjelo prijati.
Ali ni generacija rođena nakon 1989. ne može izbjeći pivo. Ovako se Nikola Mucha nosi sa zlatnim pićem na koncertima: Sjedim, pijem / pivo, čekam / Ječim, pijem pivo, čekam / Pijem pivo, sviram, spotičem se / glasno o mikrofon / i još glasnije se tome/ već nekoliko godina sama smijem. / Pjevam, pijem pivo, sviram, spotičem se / Onda pijem pivo s publikom, / još piva, / a u ponoć hermelin.
Pivo i birtijske tuče
Izdavač Šnyta preferirao je pjesme napisane nakon 1900. „A također sam nastojao izbjeći tekstove koji su već bili uvršteni u druge pjesničke antologije. Ali sada mi je malo žao što se iz tog razloga nismo osvrnuli na poznatu pjesmu o sajmovima u krčmama iz 14. stoljeća. Nažalost, već je mnogo puta objavljena, primjerice u antologiji Tisuću godina češke poezije“, razmišlja suizdavač Petr Minařík.
Strašna tutnjava po podu / i san i on lupa glavu, zapisao je krajem 14. stoljeća anonimni autor skladbe Konjušar i učenik. Zašto se par potukao u birtiji objasnio je drugim stihovima: Kavanska je ovo zgoda, / ta pije se pivo, a ne voda.
O tučnjavama uz pivo se i danas pišu pjesme. „Kao Ladina birtijska tuča / sve / kao prije / panker je pao u neozvučene bubnjeve / policijski auto pod prozorom itd. itd. ostvarenje sna... / pet piva / i komunikativni gubitak komunikacije, opisuje gužvu u pivnici suvremeni pjesnik Marek Toman u antologiji Šnyt.
Birtijske tuče opisuju i vijesti tiskane u starim novinama. Nekad je to bio samo jače naguravanje, a nekad pitanje života i smrti: „Kad krčmarica ne želi više natočiti. Sinoć je izbila svađa u gostionici Anežke Pistaurové u Pragu II, Nekázanka 883, jer gostioničarka više nije htjela poslužiti pivo Karlu Šimůnku, mesaru iz Vršovica, Brožíkova ul. C. 3, pozivajući se na policijski sat. Šimůnek se tijekom borbe bacio na Františeka Raisa i ozlijedio mu čelo." Izvor vijesti bio je dnevni list Večer (Narodni dnevnik) od 11. listopada 1910.
Pivo obogotvoreno i prokleto
Antologija Šnyt prvi je pokušaj u povijesti češke povijesti književnosti da se prikupe isključivo pjesme vezane uz pivo. Starije tekstove iz 19. stoljeća u knjizi predstavlja primjerice Antonín Vojtěch Valenta Mělnický, koji je 1875. u Vilímekovoj izdavačkoj kući u Pragu objavio svezak znakovitog pivskog naslova: Knjiga stihova o pivu ili Piviáda. Mělnický je napisao 136 pjesama u kojima izravno veliča češko nacionalno piće. A Česi koji ne piju pivo bili su u njegovim očima jadnici koji nisu mogli uživati u zemaljskom životu: Čovjek koji za života pivo nije pio / Čudak jeste, bijela vrana; / Razum mu se bijedan u mozgu slijepio, / Vrata ukusa su mu zaključana.
Neki drugi pjesnici u knjizi osuđuju pivo, primjerice pisac iz Ostrave Marek Pražák. Slično Jaromíru Nohavici, i ovaj je pjesnik prije mnogo godina odbacio nacionalni sok (kantautor J. Nohavica se liječio od alkoholizma, i uspješno se izliječio). Ta gorka voda, taj razmućeni napoj / ta nacionalna nesreća / te vlažne postelje / te majke, što drže djeci vrat nad zdjelom / ti pijani nogometni navijači / te razbijene gubice / i kante za otpatke / ti prometni znakovi nagnuti prema asfaltu, lamentira Marek Pražák protiv češke pivske (ne)kulture.
Pivo i žene
O pivu u Šnytu pišu i češke pjesnikinje, na kraju krajeva i Barbora Saber već citirana u ovom tekstu. Ali žene obično nerado hvale nacionalno piće, često su prilično zabrinute što moraju provoditi toliko vremena u pivnicama sa svojom drugom polovicom. A takav tužan osjećaj odjekuje i u pjesmi 31-godišnje Kateřine Koutníkové: Tu i tamo vidim / da se nasmiješ / Pitam se zašto tako malo / zašto ne sa mnom / zašto ti treba pivo / ili svi ti drugi ljudi / zašto ne ja.
Obožavanje piva iznimno je među pjesnikinjama. Dapače, razmišljaju zašto one same uopće kušaju i isprobavaju ovo piće. Jutro je i ne znam zašto opet pijem pivo / kad se ovdje pije kava i jeftinija je / valjda u snu općim s grivom, razmišlja Alžběta Stančáková, pjesnikinja godinu dana mlađa od Koutníkove.
Pivo i politika
Pjesnička antologija Šnyt posvećena je i ljubavnim tekstovima čeških stihotvoraca koji su se zagledali u konobarice, pipničarke, gostioničarke i barmenke. U poglavlju Jednom ću toj servirki reći svoje čitatelj će pronaći preko 30 takvih tekstova. A primjerice, pjesnik češkog undergrounda Ivan Martin Jirous, zvani Magor, zavirio je u pivnicu U Tesaře: Barmenka. ili pipničarka Jana / bila je odlična / bila je odlična za točionikom / jedna od onih / po kojima se, kao po životvornom deblu / nametnički štamgati omataju poput bršljana.
U češkoj pivnici se vodi i politika, iako su za vrijeme protektorata neki lokali bili označene natpisom: Održavaju se politički govori. To je ujedno i naslov poglavlja u kojem se također obrađuje vruća politička sadašnjost, primjerice u pjesmi Tereze Strnadove: Otvaraju se terase / gdje je pivo s okusom grejpa / najbolje / Alergični bolesnici strpljivo čekaju / na peludni napad / Tko još nije počeo mršaviti / ima najviše vremena! / Radujmo se / Proljeće je stiglo u Češku / dok Rusi dolaze u Ukrajinu / Ukrajina ima i pelud / I proljeće / S okusom Putina / hoda stopama / Josifa Visarionoviča Staljina.
Pivo i šnyt
Šnyt je pivska mjera, koju određuje pipničar, nijedan standard je ne određuje precizno. Slična je i knjiga Šnyt u koju je uvršteno preko 400 čeških pjesnikinja i pjesnika, ali moglo bi ih biti možda još za 200 više. Gotovo svaki domaći pjesnik napisao je stih o pivu ili birtiji“, kaže o antologiji izdavač Pavel Řehořík.
Na sličan je način 1936. o šnytu razmišljao i književnik Karel Čapek. Naravno, nije ga zanimala poezija, ali je pokušavao legalizirati tada zabranjenu mjeru piva. Malo pivo naručuju oni koji baš ne piju; pivopija, kad se baš ne želi napiti, nego tek ovlažiti grlo, ne uzima „nula-tri," jer bi to za njega bila velika sramota, nego naruči šnit. Šnit je politra, ali ne „napakirana," s pjenom do pola čaše; od dobre volje gostioničara zavisi, koliko će pjene napraviti u kriglu.
Danas je šnyt legalan u pivnicama, a skupina entuzijasta oko Češke udruge pivovara i sladara čak pokušava domaću pivsku kulturu staviti na UNESCOV popis svjetske baštine. „Kultura piva je po našem mišljenju neutralna oznaka skupa različitih cjelina koje zajedno tvore specifične odnose i znakove, a osim materijalne suštine, uključuju i mnoge autentične i još uvijek žive običaje i tradiciju koje možemo svrstati u kategorija nematerijalne narodne kulture", navodi se u prijavi, koju će procijeniti UNESCO. Osim toga, antologija Šnyt sada dokazuje koliko je pivo bilo i ostalo važno u češkoj poeziji. Odnosno u tisućljetnoj povijesti domaće književnosti.
Izvor: CNN Prima NEWS
S češkog preveo i stihove prepjevao Mato Pejić
