Vesela sirotinja i pivo
Tijekom putovanja možemo u mislima proći Winterovim Rakovníkom punim đaka vražićaka a sva će srca razveseliti nekoliko stihova iz vremena, kada je nastajala poezija pisana češkim jezikom.
Staročeška poezija za divno čudo počinje stihovima izrazito plebejskim. Nisu to viteški epovi, kojima su se još prije iskazali Francuzi ili Nijemci. Staročeški su stihovi uglavnom djelo studenata – „đaka“ – a tako to i izgleda.
Autori su anonimni; u to doba, oko 14. stoljeća, nisu bila poznata autorska prava i autorstvo nije bilo važno, gledalo se samo na kvalitetu djela. Ako je pjesma bila dobra, recitirala se, prepisivala, uređivala i dopunjavala sve do savršenstva. Stoga ne znamo ni gdje su točno pjesme nastale, ni tko ih je napisao. Ljubavni su osjećaji ono što mlad čovjek najviše cijeni. Ako mu prsti izviruju iz poderanih cipela, s obzirom na ljubav, to je zanemariv detalj. Zato se nećemo baviti đačkom ljubavnom poezijom – to je nešto normalno, što se samo po sebi razumije. Ono što nam je posebno zanimljivo, to su stihovi sa socijalnom tematikom; oni otkrivaju kako se tada živjelo i mislilo. Najprije obratimo pozornost na „Pjesmu vesele sirotinje“ – tj. studenata prosjaka, koji ipak i unatoč svom socijalnom položaju ne gube dobro raspoloženje:
Već nam zima dođe,
opet prerano!
Zlo je jer odjeće
tople nemamo!
Vjetar vije,
dobro nije!
Svaki dan sve više
prijete magle, kiše,
loše nam se piše.
Osjećaji odrpanca na početku zime nisu baš optimistični. Ipak, student to samo konstatira, jer sluti rješenje: tmurni vjetar, naime, pobuđuje svojevrsnu tugu, čežnju – iz konteksta dalje možemo shvatiti, kako je riječ o čežnji da se uđe u toplu gostionicu. Ali, tek tada počinju problemi:
U krčmi nam sigurno
neće natočiti.
O, kako je žalosno
praznom čašom piti!
Pješak jadan
trbuh gladan.
Tu, dragi prijatelji, jasno vidite redoslijed prioriteta u starih Čeha: poderana odjeća sama po sebi – to ne smeta; pa ni ta prazna kesa – ne smeta; prazna čaša – e, to smeta! Tek kad studentu odbiju natočiti pivo, on postaje svjestan svekolike svoje nesreće, rezignira i Bogu se požali na svoju bijedu.
I što učiniti?
Sam se veseliti,
Bogu se moliti.
To je čisti primjer staročeškog razmišljanja.
Čisto češka je i pjesma „Konjušar i đak“. Cijela se radnja odigrava u gostionici uz pivo. Konjušar – vlastelinski sluga – i đak – sveučilišni student – zajedno piju. Prilazi autor, pridruži im se u piću i sluša njihov razgovor:
Jednom tako putujući
nađoh se u jednoj kući
i tek pozdrav što izrekoh
još dva gosta tu zatekoh.
Sjedili su već uz pivo
i oba me odmah živo
i ljubazno pozdraviše
s dobrodošlicom, štoviše
Ja im odmah ruku pružih
i za stolom se pridružih,
pa kako u krčmi biva,
viknuh: „Curo, daj još piva!“
Ostasmo uz pivo tamno
časteći se uzajamno.
Pustimo sad na stranu prekrasne duale i neobične oblike prošloga vremena u staročeškom jeziku, nego se bacimo na bit stvari: međusobno čašćenje pivom i nazdravljanje pradavni je češki običaj; utemeljuje društvene odnose i prethodi dubokoumnim razgovorima.
Autor ponajprije opisuje „likove“ obojice diskutanata, njihovu iznošenu odjeću i poderane cipele – obojica su jednaki bijednici, premda je jedan vlastelinski „zaposlenik“, a drugi „intelektualac“. Onda navodi njihove pivske govore. Očekivali bismo da se obojica počnu žaliti – danas svatko svoju situaciji smatra nepovoljnom i zavidi drugima, jer misli da im je nezasluženo bolje nego njima. Prije sedam stoljeća to je očito bilo suprotno – barem u ovoj pjesmi: Svaki je kudio onog drugog i iznosio svoje stajalište kao stajalište svih stajališta. Tako će student:
Mi baš pucamo od zdravlja,
posebno za kakva slavlja,
kad za svakog ima gosta
svega, pa i mesa dosta;
i kako to uvijek biva,
za sve ima dosta piva.
Vidi ti staročeškog poimanja blagostanja: imamo više nego dosta piva!... Dovoljna količina piva tada je dostajala za savršeno raspoloženje. Danas, uz pivo trebamo još mnoštvo drugih delicija, tehnike i monetarnih viškova da bismo priznali da nam ide „kako-tako“. Da nam je dobro, to nećemo priznati nikad.
Konjušar i đak onomad su se tako strastveno natjecali komu od njih ide bolje, dok se nisu zbog toga dobro dograbili. Tako znaju završiti mnoge pivske rasprave od toga vremena sve do danas. Opis tučnjave u gostionici više je od pola tisućljeća stariji od proslavljene slike Josefa Lade na istu temu i može poslužiti kao izvor informacija za proučavanje tadašnjih čeških borbenih vještina.
To rekavši skoči gnjevno,
a đak uhvati ga spremno
za kosu i lupi jako.
Bez milosti oni tako
za kose se stanu vući
i usput glavinjajući
jedan drugom usred tuče
zaušnice dijele vruće.
Tako mlateć se bez šale
oba se na zemlju svale
i nogama lupajući
nastave se tako tući,
ni jedan se ne predaje.
A tuča toliko traje
da nosovi razbijeni
već su smučili se meni.
To gledati već ne mogoh
pa odatle mirno odoh.
A vi čupajte se bolje,
mlatite do mile volje.
Autor je dakle radije pobjegao iz krčme, da ne bi i on dobio kakav udarac. Zato pjesmu dovršava kod kuće; zastrašujuće je kako razina stihova time stubokom pada a zaključak je moralizatorski – bit će da mu je netko prigovarao.
Ovo je iz krčme zgoda,
gdje je pivo, a ne voda.
Tko u krčmu češće svrati
i tko svašta voli znati
doživjet će zgode razne,
čuti vijesti raznorazne.
Tu priliku svatko nađe,
posebno tko u noć zađe
misleć da je zgoda prava.
Bolje ipak onaj spava
tko sve gleda izdaleka
i novosti doma čeka.*
Tako se dakle u gostionicu ide da bi čovjek doznao neke novosti i poslije imao kod kuće o čemu pričati. Bolje je ostati doma u krevetu i novosti dočekati tamo... To, međutim, ne može biti stajalište autora; ta misao dokazuje samo to tko mu je nakon bijega iz gostionice savjetovao kako da završi pjesmu. Autor također ne objašnjava kako te novosti dolaze kući, kad ni tabloid Blesk, ni televizija Nova u 14. stoljeću nisu bili poznati – očito to i njemu baš nije jasno. Sigurno se ne slaže sa stajalištemsupruge da su informacije izmijenjene kod fontane jednakovrijedne s onima iz gostionice. Kvaliteta informacije ovisi o kvaliteti pića a pivo svojom kakvoćom nedvojbeno nadmašuje vodu – „jer pije se pivo, a ne voda“.
Međutim informacije koje se razmjenjuju u gostionici samo su sekundarna funkcija krčme. Njezina je primarna funkcija pijenje piva – supruga to jednostavno ne razumije. Ta se funkcija ne može izvršavati preko predstavnika – ili od kuće iz kreveta, nego isključivo prezentno, iako je to povezano s određenim rizikom, na primjer da bi „mnoge ćuške vrele iza uha sjele“. Zbog toga rizika posjet krčmi je časna je, pa i viteška djelatnost i u njoj se ostvaruje češka inačica muževnosti i junaštva. Od 14. stoljeća do danas u tome se nije ništa promijenilo.
S češkog preveo Mato Pejić
*Pjesmu vesele sirotinje i Konjušara i đaka prepjevala Dubravka Dorotić Sesar. Preuzeto iz knjige Zlatna knjiga češkoga pjesništva, sastavljača Dušana Karpatskog, u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb, 2003.
Prije otprilike jednog desetljeća završili smo serijal Velika češka pivska knjiga, autora Zdeněka Suse, u prijevodu našeg urednika Mate Pejića. Precizno – od travnja 2009. do siječnja 2011. iz tjedna smo u tjedan objavljivali iznimno zanimljive priče iz ove osebujne knjige, a između uvodnog članka i završnog razgovora s autorom, stalo ih je ukupno 88. No, to nisu bile svi tekstovi iz knjige – tamo ih je čak 120, a neke smo iz raznoraznih razloga izostavili. Sada, desetljeće kasnije, Češka je televizija objavila serijal u kojem doktor Susa (Zdeněk Susa je poznati češki pneumolog, vlasnik malog izdavačkog poduzeća, evangelički pastor i iznimno aktivan član društva prijatelja piva Old Beer Club), govori o češkim pivovarama i legendama povezanim s njima, a nakon toga probrane je tekstove ukoričila u knjizi Pivní putování (Pivska putovanja), u kojoj su i mnogi članci iz one prve knjige, Velike češke pivske knjige. Nama je to pak prilika da objavimo i prijevode onih tekstova, koji nisu ušli u izbor prije deset godina. A vjerujte da su vrijedni objavljivanja.
