Šimon Lomnický iz Budeča i pivo
Šimon Lomnický (1552.-1623.) bio je vršnjak svog suvremenika cara Rudolfa II. (1552.-1612.). Rodio se u Lomnici nad Lužnicom, kojom prolazimo na putu u Třeboň. Nadarenog momka zapazio je južnočeški vladar Vilém iz Rožmberka, poslao ga na studije u latinske škole i od seoskog derana postao je najprije učitelj, pa rožmberski pisar i upravnik pivovare u Třebonju i Lomnici.
Onda se priženio u Ševětín i tamo preuzeo punčevo imanje sa svratištem. Cesta od Linza do Praga bila je već tada važan pravac, pa su se u gostionici zaustavljali svi značajni putnici, te je gostioničaru išlo dobro – govorilo se za to svratište „Apud latinum hospitem“ ili „Bei dem lateinischen Wirt.“ što će reći kod latinskog gostioničara. Šimon Lomnický otkupio je neka susjedna imanja i postao ševětínski knez. Bio je tako dobro situiran, da se mogao posvetiti svom hobiju – pisanju poezije. Prigodne stihove znao je često posvetiti Rožmberkovima, čime je osiguravao njihovu dobrohotnu potporu. Godine 1594. ga car Rudolf II. uzdiže na plemićku čast i dopušta mu da koristi pridjevak „iz Budeča“.
U starosti ga napušta sreća. Umrla mu je supruga, Ševětín izgorio a ostatke mjesta do temelja su uništili carski privrženici na početku tridesetogodišnjeg rata. Lomnický je izgubio sve. Sa svojom drugom ženom se preselio u Prag, prešao na evangeličku vjeru i prigodnom pjesmom pozdravio izbor Fridricha Falačkog za češkog kralja. Nakon bitke na Bijeloj gori ponovo se vratio na katoličku vjeru, ali više se nije isticao, umro je 1623. u siromaštvu.
O kraju njegova života proširilo se nekoliko neprovjerenih legendi: Te da je navodno napisao pamflet o pogubljenim češkim gospodarima, da bi se dodvorio lokalnom vlastodršcu, te da je u Pragu prosio itd. Sve su vjerojatno tek ogovaranja. Šimon Lomnický je bio katolik, koji je živio na vlastelinstvu i imao naklonost nekatoličke vrhuške – nije dakle bio u stvarima vjere nipošto militantan. A njegova dvostruka promjena vjere u posljednjim godinama života lako je objašnjiva njegovom pozicijom. Mirno južnočeško blagostanje okončali su vojnici katoličke vojske i stari, onemoćali čovjek, spao na prosjački štap, bio je upućen tek na pomoć prijatelja. Bio je čovjek iz nižeg sloja, ali uvijek je bio sposoban nekako se snaći u višim slojevima – to je uostalom bio jedini način uspjeha; međutim predbjelogorske i postbjelogorske promjene više nije svladao.
Prisjetimo ga se pak kao pjesnika, koji je dobro razumio češki duh – bio je ipak najprije upravnik pivovare a onda dugo godina ugostitelj! To se vidi ne samo na njegovoj prigodničarskoj poeziji, nego čak i u njegovu najpobožnijem tekstu – pasijskoj igri: Apostol Petar u njima očajava zbog toga što je Krista triput zatajio. Očajanje ga obuzima tako snažno da ošamućen pada na zemlju. Apostol Ivan mu hitro pruža prvu pomoć:
Ivan: Brzo, Petar mlitav biva
nek donese netko piva!
Pamfilus: Idem, to je moja briga,
a ti dotle pridigni ga!
Ivan Petra dok pridiže
već i krčag piva stiže
Pamfilus: Zadnje mjere piva eto,
bure jučer bi načeto,
jest doduše iz stare šarže
ali drugog nema, kaže.
Ivan: Popij Petre hametice,
da ti se ozari lice.
Petar pije i pita: Od koga je?
Pamfilus: Iz krčme Kod vodenkonja
Petar: Previše po vodi vonja.
To je znana varka stara,
pivnica je kraj bunara.
Ivan: Trči u tu krčmu dolje,
imaju li pivo bolje.
Onesviješteni Petar je pravi Čeh, ne može dopustiti da ga oživljavaju nekvalitetnim pivom. Radije trpi muke, dok se ne donese pivo iz donje gostionice. Ono je očigledno kvalitetnije, Petar živne i raspituje se za porijeklo piva:
Petar: Gdje li se kuha, kad takvo je,
ili ga odnekud dovoze?
Pamfilus: Iz Lomnice stiže pobro.
Petar: Je li uvijek tako dobro?
Kuha ga tu vješta ruka
na veselje svega puka.
Nije nikakvo čudo da je Šimonu Lomničkom dobro išlo u vremenima prije Tridesetogodišnjeg rata, kad je vodio računa u reklami, čak i u pasijskoj igri – on je naime osobno bio upravnik pivovare u Lomnici. Nije čudo ni to što se u ratnim prilikama više nije snalazio – vojnici su uništavali pivovare i gostionice a za Tridesetogodišnjeg rata nestala je u Češkoj čak polovica potencijalnih konzumenata piva. Osim toga, oni koji su ostali, nisu imali za pivo. Tako je poslovanju došao kraj.
S češkog preveo Mato Pejić
Prije otprilike jednog desetljeća završili smo serijal Velika češka pivska knjiga, autora Zdeněka Suse, u prijevodu našeg urednika Mate Pejića. Precizno – od travnja 2009. do siječnja 2011. iz tjedna smo u tjedan objavljivali iznimno zanimljive priče iz ove osebujne knjige, a između uvodnog članka i završnog razgovora s autorom, stalo ih je ukupno 88. No, to nisu bile svi tekstovi iz knjige – tamo ih je čak 120, a neke smo iz raznoraznih razloga izostavili. Sada, desetljeće kasnije, Češka je televizija objavila serijal u kojeg doktor Susa (Zdeněk Susa je poznati češki pneumolog, vlasnik malog izdavačkog poduzeća, evangelički pastor i iznimno aktivan član društva prijatelja piva Old Beer Club), a nakon toga probrane je tekstove ukoričila u knjizi Pivní putování (Pivska putovanja), u kojoj su i mnogi članci iz one prve knjige, Velike češke pivske knjige, neki prerađeni i skraćeni, a drugi u integralnom obliku. Nama je to pak prilika da objavimo i prijevode onih tekstova, koji nisu ušli u izbor prije deset godina. A vjerujte da su vrijedni objavljivanja.
