Domaće kuhanje piva za koje se koristi ova engleska riječ, postaje omiljeni hobi čeških ljubitelja piva. Homebrewera (koji se bave homebreweingom) svakim je danom više, već priređuju svedržavna okupljanja i degustacije svojih proizvoda. S homebrewingom morate započeti kod kuće u kuhinji. Za kuhanje poslužit će vam veći lonac, a za fermentaciju hladnjak. Ako vas je pak homebrewing uhvatio i ne pušta, instalirajte kućnu pivovaru, koja će vas stajati od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća kruna. A onda se u to upustite znanstveno.
Postoje homebreweri koji koriste kupovne ekstrakte i imaju po jednom pivu trošak od 4-5 čeških kruna. Postoje pak takvi homebreweri, fundamentalisti, koji ne podnose ništa strano u svom pivu, pa u vrtu siju ječam i tragaju za sadnicama žatečkoga hmelja. Oni proizvodnju počinju namakanjem ječma, u ćošku spavaće sobe naprave gumno a iznad kuhinjskoga štednjaka sušaru. Tvrde da je proizvodna cijena njihova piva ispod jedne krune, ali to je samo zato, što ne računaju cijenu svoga rada. (To u potpunosti podliježe pravilu: Ako nešto radimo iz ljubavi, cijena rada se ne računa!)
Homebreweri tvrde da je njihov proizvod sto posto prirodan, sadrži sve vitamine i zdravstveno važne tvari i da njegova jedinstven miris i okus dokazuje istinitost stare izreke da je pivo tekući kruh. A onom, tko dvoji o iznimnosti njihovih piva poručuju da iskušaju razliku između domaćih i industrijskih suhomesnatih proizvoda, jer je jednak odnos njihovog piva i piva iz masovne proizvodnje.
Homebrewerska prispodoba o pivu i suhomesnatim proizvodima navela me na ozbiljno razmišljanje. Naš prebogati češki jezik je ipak očito jako siromašan kad je riječ o izražavanju mirisnih i okusnih kvaliteta, kad za ono što dimimo u domaćoj pušnici kaže „suhomesnato“ a onom što u zavarenoj foliji kupimo u hipermarketu kaže opet „suhomesnato“. A na očigled su to dva različita mesa. Kad već za njih nemamo različita imena, mogli bismo ih razdvojiti makar nekakvim grafičkim znakom, na primjer „suhomesnato Я“ i „suhomesnato Э“.
S pivom je to bogme slično. Pod pojmom „pivo“ krije se nekoliko raznih napitaka, koji nastaju različitom proizvodnom tehnologijom. Nakon konzultacije s nekoliko homebreewera dopuštam si da ovdje publiciram prvi radni prijedlog klasifikacije piva:
Pivo Ж
To je pivo u koje se osim vode, slada, hmelja i kvasca tijekom proizvodnje ništa ne dodaje, niti mu se išta oduzima. Definiciji „piva Ж“ odgovaraju piva iz kućne pivovare ili iz gostioničarskih pivovara.
Pivo Ф
To je pivo, kojem se tijekom proizvodnje nešto oduzima. Bez ikakve sumnje tu spada pasterizirano pivo, jer je njemu oduzeto nešto suštinsko, naime – život. Termička obrada može također oštetiti neke sastojke i time pivo osiromašiti. (Poznavatelji se još prepiru oko toga da li u skupinu „pivo Ф“ spada i pivo koje je samo filtrirano, kojemu također koješta fali, međutim mnogo manje nego pasteriziranom pivu. Neki smatraju da se filtrirano pivo – budući da ostaje živo – treba svrstati u piva skupine „piva Ж“.)
Pivo Щ
To je pivo, kojemu se tijekom proizvodnje nešto dodaje. Ovdje dakle spada pivo proizvedeno metodom HGB, u koje se dodaju voda i ugljični dioksid, a svakako i piva u koja su, nedajbože, dodani razni stabilizatori ili konzervansi.
Prihvati li se ovo ili neko drugo definiranje pojma „pivo“, to na potrošnju piva pojedinih vrsta neće imati nikakav utjecaj. Sociolozi naime dokazuju da je trećini čeških pivopija potpuno svejedno koju marku piva piju; ne brinu o tome i ne znaju što piju. Za njih će se i dalje uspješno kuhati velika količina „piva Щ“. Slijedeća najmanje trećina zna što pije, ali je opredijeljena za svoju marku – većinom je to opet „pivo Щ“, u nekim pak krajevima „pivo Ф“. Samo manjina pivopija se zanima za tehnologija proizvodnje njihova pića, bira, degustira, dijeli piva u skupine i razrede i slično. Ta manjina piše knjige o pivu, uređuje pivopijske internetske portale, priređuje degustacije piva, ali sa stanovišta proizvodnje i trgovine pivom ta je skupina posve nezanimljiva, jer je manjinska. Od nje živi tek nekoliko malih i najmanjih pivovara koje proizvode „pivo Ж“, ali zato osigurava šarolikost i aromu češkog pivarstva.
S češkog preveo Mato Pejić
Prije otprilike jednog desetljeća završili smo serijal Velika češka pivska knjiga, autora Zdeněka Suse, u prijevodu našeg urednika Mate Pejića. Precizno – od travnja 2009. do siječnja 2011. iz tjedna smo u tjedan objavljivali iznimno zanimljive priče iz ove osebujne knjige, a između uvodnog članka i završnog razgovora s autorom, stalo ih je ukupno 88. No, to nisu bile svi tekstovi iz knjige – tamo ih je čak 120, a neke smo iz raznoraznih razloga izostavili. Sada, desetljeće kasnije, Češka je televizija objavila serijal u kojeg doktor Susa (Zdeněk Susa je poznati češki pneumolog, vlasnik malog izdavačkog poduzeća, evangelički pastor i iznimno aktivan član društva prijatelja piva Old Beer Club), a nakon toga probrane je tekstove ukoričila u knjizi Pivní putování (Pivska putovanja), u kojoj su i mnogi članci iz one prve knjige, Velike češke pivske knjige, neki prerađeni i skraćeni, a drugi u integralnom obliku. Nama je to pak prilika da objavimo i prijevode onih tekstova, koji nisu ušli u izbor prije deset godina. A vjerujte da su vrijedni objavljivanja.
