Velike Popovice

To je uistinu prekrasna pivovara - valjda jedna od naših najljepših. Ljepotu pivovare ne narušavaju niti cilindrično-konusni tankovi, podignuti pored izvorne varionice, koji od 2004. godine udvostručuju kapacitet. Jarac, kao zaštitni znak pivovare u velikim je Popovicama sveprisutan.

Mjesna legenda kaže da je taj zaštitni znak naslikao nekakav lutajući francuski slikar, koji je na taj način htio barem djelomično podmiriti dug, koji je iza sebe ostavio u pivovari. Navodno se ovdje zadržao puno duže, nego što je prvobitno planirao. U sklopu trase razgledanja pivovare, kojom provode posjetitelje, nalazi se i ograda na pivovarskom dvorištu. Kod te ograde valja vam sućutno zastati i ispustiti uzvik divljenja. U toj ogradi se naime ponosno kreću dvije žive maskote, jarci Olda I. i Olda II. Pivovara se naime drži svoga imidža - kamo god da se okrenete, na vas gleda neki jarac. Ne uklapa se jedino ime menadžera pivovare - zove se inženjer Šemik (to je naime konj iz češke legende, op. prev.).

Pivovara je od 1992. godine bila samostalno dioničko društvo, da bi 1995. većinu udjela preuzeo nošovički Radegast. A od 1999. godine Velike Popovice, zajedno s Radegastom i plzenjskim Prazdrojem pripadaju međunarodnom koncernu SAB. Velike Popovice su treća najveća pivovara u nas - imaju produkciju oko milijun i pol hektolitara. Ovdje se kuhaju četiri vrste piva Kozel (jarac), a pored toga - sukladno spajanju s Radegastom i Prazdrojem - prema potrebi još Gambrinus, Primus i Klasik.

Nekad je velikopopovički Kozel bio izvanredno pivo. Doživio sam i vremena, kada nije vrijedio baš puno. Danas čovjek u njemu ponovo može uživati. Ali ipak moram priznati, da sam u Velikim Popovicama po prvi put doživio onaj čudni osjećaj rušenja svjetova, koji me kasnije pratio i u drugim velikim pivovarama. Bilo je to tijekom razgledanja grandiozne punionice boca, kada sam vidio kako na jednu stranu tekućom trakom ide boce Kozla, a s druge linije punjenja na drugu stranu piva, čija sam imena do tada povezivao s posve drugim pivovarama. Po prvi put sam se uživo osvjedočio da se pivo ne mora kuhati u onoj pivovari iz koje potječe...! Taj osjećaj se može - kako ja to razumijem - usporediti s onim što proživljava dijete, kada otkrije da darove ne donosi mali Isus. Shvatite to, molim vas, ispravno: Darovi od roditelja nisu manje kvalitetni od darova malog Isusa, ali im ipak nedostaje nekakav čar. A jarčev čar bio je - barem u mom duhu - donedavno čvrsto usidren u Velikim Popovicama. Sada, kad znam da se po licenci kuha također i u Slovačkoj, u Mađarskoj i Rusiji, mogu doduše firmi čestitati na odličnim proizvodnim i prodajnim rezultatima, ali u dnu duše nisam siguran je li to još uvijek onaj moj Jarac (Kozel).

Pođimo stoga radije u pivovarsku restauraciju i razvedrimo lice uz koju čašu ovdašnjega Kozla. Taj tu je zasigurno autentičan... U Strančice ćemo se vratiti autobusom - nakon posjeta pivovari neću vas siliti na pješačke napore - i zaputiti se u Benešov.

Preveo Mato Pejić