U početku bijaše pivo

Na kraju vas želim upoznati još sa svojim najnovijim istraživanjem o pivu na iskonu, to jest na samom stvaranju svijeta. O tom zadivljujućem događaju - naime stvaranju svijeta - imamo sačuvanu vijest u 1. knjizi Mojsijevoj, koja je sastavni dio Tore - hebrejskog Zakona, kojemu su kršćani naučili govoriti Stari zavjet.

Istraživači Biblije su stoljećima mislili da ovdje nije moguće pronaći ništa novoga, budući da je tekst Tore ustaljen i kodificiran još prije dva tisućljeća i iz njega se ne da oduzeti, niti mu se može dodati niti jedno slovo. Razne biblijske knjige imaju svoje apokrifne varijante i dodatke, Tora nipošto.

Tako se barem vjerovalo do ove godine, kada je u ostacima dvorske knjižnice u Klašteru Hradište nad Jizerou pronađen fragment rukopisa, koji pokazuje da je sve bilo drugačije!

Početak rukopisa je standardan, počinje hebrejskom riječju Berešit - „u početku"; drugim riječima, naime, Biblija ne može i ne smije počinjati. Standardan je međutim tek prvi rečenični sklop. Nakon toga rukopis se nastavlja iznenađujuće nestandardno. Uvjerite se, molim, sami:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama.¹ I vidje Bog da nije dobra ta zemlja i to nebo, vidje da nije dobra pustoš i tama; posebno mu se nije mililo što je na svijetu bila sama voda: I stvori Bog pivara i postavi ga na zemlju. I pogleda Bog pivara i vidi da je dobro to što kuha. I proba Bog pivarevo varivo i vidje da je dobro. I nazva Bog njegovo varivo pivom, koje je odredio napitkom za pijenje i blagoslovi ga."

Dalje rukopis navodi kako je radostan zbog postignuća prvog dana stvaranja stvorio Bog u brzom slijedu nebeska tijela, gore, more, morske životinje, kukce, ptice, gmizavce, zvijeri i živinu zemaljsku. Na kraju je stvorio i čovjeka - da živini bude gospodarom - a sedmog se dana odmarao od stvaranja. Priča se da se odmarao u intimnoj blizini pivareva napitka, kojega se - umoran od napornoga stvaranja - veoma zaželio. A pošto je Bog, kako je pisano, čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku,² samo njemu - a nipošto drugoj živini - namijenio je za piće ovaj napitak.

Toliko od našega fragmenta - koji radno zovem Rukopis klaštersko-hradiški. Kad sam ga pročitao nametnulo se temeljno pitanje: Čitamo da je Bog stvorio pivara i postavio ga na zemlju; na kakvu zemlju, ili bolje u koju je zemlju postavio Bog toga prvog pivara? Gdje je kolijevka piva? Nađimo je i putujmo tamo kao na sveto mjesto!

Koristio sam metodu usporedne toponomastike i nepobitno ustanovio da ona zemlja, kada je Bog u nju stavljao pivara, još nije imala imena - trebali su joj ga dati ljudi koje će se tu naseliti. Prvi koji su tu pili pivo bili su keltskoga roda, a nazivali su se Bojovci. Svoju su zemlju zvali Bojohemum, iz čega su kasnije izveli ime Bohemia (a odatle dolazi njemački Böhme, nizozemski Behemen i francuski la Boheme). Nakon nekog vremena tu su zemlju Kelta, koji su uživali u pivu, osvojila germanska plemena. Uništili su mnogo od keltske kulture, no pivo su preuzeli. Kad su se kasnije njihove bojne družine povukle da bi osvajale susjedno područje u današnjoj Bavarskoj, pivo su uzeli sa  sobom. Ali ne sve, jer kada su kasnije u zemlju, slobodnu od germanskih bojovnika, ušle gomile slavenskih Čeha i nazvali je po sebi - Češka, pivo su tamo zatekli, zavoljeli ga i učinili ga svojim narodnim pićem.

Za prestižni naslov kolijevke piva natječu se dvije zemlje, Češka i Bavarska u kojima se - u objema - sve do danas kuha najbolje pivo na svijetu. Obje zemlje i oba naroda posjeduju brojne dokaze da su upravo oni prvi, a oni drugi da su - drugi. Bavarci pri tom zanemaruju činjenicu da već i samo njihovo ime ukazuje na češko porijeklo piva. Bavarsku su osvojili i tamo pivo počeli kuhati pripadnici plemena Bajuvara, kako su se nazivali. Iz toga imena nastala je latinska Bavaria, češka Bavarska i njemački Bayern. Ime Bajuvari sastavljeno je pak od dvaju korijena: prvi korijen je „b'j" („baj", odnosno „boj") i on pokazuje odakle su došli - iz Bojohema, drugi korijen „var" otkriva, da su poznavali kuhanje, kuhanje piva.

Prvenstvo dakle pripada Češkoj kao zemlji (nipošto pak Česima kao narodu), što dokazuje i činjenica, da biblijski apokrif o stvaranju piva nije pronađen kod Münchena (češki: Mnichov), nego kod Mnichova Hradište (Klašter je, naime, samostan, dakle mjesto gdje obitavaju monasi, redovnici, a redovnik se na češkom kaže mnich, op. prev.). Češka je kolijevka piva prema Božjoj odluci, donesenoj u početak, kada je sve još bilo dobro, a svijetom nije vladao grijeh. Još tada bilo je pivo namijenjeno za piće ljudima za dane radne i svečane - za odmor i za radost. Ponovo upućujem na pomalo zanemarenu činjenicu, da je Bog pivo namijenio čovjeku, a nipošto živini. Sa sviješću o tome pijemo ga i danas!

To međutim još nije sve! Kad sam uspješno dokazao da je češka kolijevka piva, odlučio sam istražiti slijedeći veliki problem, naime na koje je konkretno mjesto u češkoj zemlji Gospodin postavio pivara. Neću vas zamarati opisivanjem svojih teoretskih i praktičnih priprema - evo vam odmah rezultata:

Znate, da je Gospodin za čovjeka - dotad neokaljanog grijehom - stvorio raj, vrt Eden (ta riječ znači „mjesto ugodno, milo"). Na tom ugodnom mjestu naravno nije moglo ne biti piva - milog pića. To dokazuje biblijski stih: „Iz Edena teče rijeka, da bi natapala vrt."³ To shvaćam kao da u raju izvire moćno vrelo, da bi napajao .... Eto, to je „pra-zdroj" (zdroj je češki vrelo, izvor, zdenac, a isto značenje ima i riječ pramen, op. prev.), „prazdroj piva"! Ali, pozor, nije to baš tako jednoznačno. U Smichovu (praškom kvartu u kojem je smještena pivovara Staropramen, op. prev.), protive se toj teoriji, i tvrde da se ta citat odnosi na njihov staropramen - „pra-zdroj" i „staro-pramen" jezično je jedno te isto (premda na jeziku baš i nije).

Gdje je onda bio biblijski raj? Ključ rješenja je slijedeća rečenica, koja govori da se ona rajska rijeka „odatle dalje dijeli na četiri glavna toka."⁴ Mnogi znanstvenici i fantasti tražili su raj prema tome navodu, ali uzalud - nigdje na svijetu ne postoji rijeka koja bi se dijelila na četiri rijeke. Ali pozor! Tekst koji proučavamo pisan je starim hebrejskim. Hebrejska misao - kako znamo - ne razlikuje vremena - prošlost, sadašnjost i budućnost stapaju se: onaj koji je došao, dolazi i doći će. Kad hebrejski jezik ima problema s tokom vremena, nema li možda isti problem i s tokom rijeke? Možda je to upravo obrnuto - možda se rijeka ne dijeli na četiri rijeke, nego je, naopačke, raj tamo gdje se četiri rijeke spajaju? Bojim se da ova epohalna teorija lokaliziranja raja nikome prije mene nije pala na pamet. Tražimo dakle mjesto, gdje utječu četiri rijeke! Poštedjet ću vas traganja; na svijetu postoji samo jedno takvo mjesto - Plzenj!

Podsjetimo se još samo jednog biblijskog stiha: „Gospodin Bog postavi čovjeka u vrt u Edenu, da ga obrađuje i čuva."⁵ U tom smislu unapređujmo našu kolijevku piva i bdijmo nad njegovom bogoumilnom konzumacijom!

Daj Bože sreće!

Uđi i ne pravi štetu!

¹Knjiga postanka (Genesis) 1,1

²Knjiga postanka (Genesis) 1,27

³Knjiga postanka (Genesis) 2,10a

⁴Knjiga postanka (Genesis) 2,10b

⁵Knjiga postanka (Genesis) 2,15

Preveo Mato Pejić