Tromblon s pjenom

Kvasac, mine, voda, sklonište i na kraju pivo. Fabrika u srcu Sarajeva snabdijevala je opsjednuti grad čime je stigla: oružjem za odbranu, hranom, vodom, dijelila zalihe, skrivala nemoćne i bila uništavana granatama. Za skoro četiri godine rata, Sarajevska pivara niti jednog dana nije prestala raditi. Isto toliko vremena, Sarajlije su pile njenu vodu i ponekad - pivo

Šta se proizvodilo u pivari? Pitanje, na prvu, zvuči gluplje nego ono "koja rijeka teče

ispod Savskog mosta". Odgovor bi, dakle, mogao zvučati i kao kontrapitanje, jedno od onih što ga neduhoviti, nesvjesni nedostatka smisla za humor, postave želeći nasmijati sagovornika (pa šta će se proizvoditi, neće valjda zolje?!), pa pogode suštinu. Da, u pivari su se prozvodile zolje, ali i minobacači, eksplozivni kokteli, minobacači, nagazne mine, trombloni i ručne bombe.

Još jedan pokušaj: Šta je to što se pije a iz pivare je? Zadržimo isti metod odgovaranja: Šta će drugo biti, riječ je pivari, ne o "vodovodu"? I opet greška, ili prije, slučajan pogodak: Sarajlije su išli u pivaru i oko nje, čekali kamione ofarbane u bijelo da bi se napili - vode.

I tako bismo mogli o svemu: o 16 kamiona od kojih su pravljene barikade na ulazima u grad; o manjim vozilima pretvaranim u kola hitne pomoći; o radnicima koji su jednog dana došli na posao pa postali pripadnici "fabričke jedinice", kasnije i brigada Armije Bosne i Hercegovine; o preko 10.000 litara benzina izdatog vojsci i humanitarnim organizacijama; o majstorima koji su sa Bistrika, bez ičijeg poziva, išli popravljati oštećena odjeljenja Traumatološke klinike i Klinike za ortopediju, o...

"Ovo je najbolja piva na svijetu", hvali se gostima iz Hrvatske, ove 2002. godine, sarajevski ugostitelj, verziran u piću, pokazujući malu, smeđu bocu proizvedenu u pogonima velike fabrike u prijestolnici. I zna on, kao i uposleni u fabrici, kao i njegovi gosti, da to baš i nije najbolje pivo na svijetu. Ali taj se odnos i ne zasniva na ukusu potrošača i (više nego pristojnom) kvalitetu proizvoda, već na nečemu sasvim drugačijem. Na jednom vremenu i svemu što ga je činilo. "To više nije pitanje para, ni izbora; ja kad god naručim pivu, sjetim se ratne pive koju je raja nabavljala iz pivare i mene kako iz kuće izlazim sa flašom od pola litra, i kako je vraćam i spremam za neku drugu priliku", kaže Topa, sarajevski vojnik, jedan od rijetkih što je svoj ukus prilagodio čudnom osjećanju obaveze prema onome što je bilo "naše".

Priča o Sarajevskoj pivari nema baš neke veze sa pivom. Ono je tu tek detalj. Voda je, kao i za pivo, osnov svega. Te prve ratne godine, kada je počeo život pored česama, koje su proizvodile samo huku, Sarajevska pivara je na 21 punktu žitelje opsjednutog grada snabdijevala vodom iz svog izvorišta. Čak pet takvih bilo je u samom krugu pivare. Gdje je u prva dva mjeseca rata, u improviziranom skloništu bilo i šezdesetero djece i staraca iz pivarinog komšiluka.

Sarajevo u ratu nije imalo struje, grijanja, vode (dovoljno), gasa, ali jeste - hljeba. I kakve sad to veze ima s pivarom? E, upravo u njenim pogonima, sve dok u grad nije stigao suhi, proizvođen je kvasac za Velepekaru. I to ne malo: svakog dana oko 300 kilograma, što je zadovoljavalo 75 posto potreba ubijanog grada.

Naravno, sve - od vode do mina, od automobila do kvasca, od hrane koja je iz tamošnjeg restorana slana za domove zdravlja i armijske jedinice - iz pivare je izlazilo pod granatama. Za skoro četiri godine rata uništavani su pogoni i vozila, kancelarije i oprema, sve u vrijednosti od oko 20 miliona dolara.

Sada dodati rečenicu "Ali, pivara je ostala" značilo bi ne samo pristajanje na patetiku nego i svojevrsno upadanje u šablon sjećanja po obavezi. A niko u Sarajevu takvo ne zaslužuje.

Zato, samo ponekad vrijedi nazdraviti s pivom u kojem je "ratna voda".

Izvor: Dani br 251, 5. travnja 2002.