Ringhoferi i pivo
Kada je 1874. godine skuhana prva šarža piva u modernoj pivovari barona Ringhoffera u Velikim Popovicama, bilo je to kao trešnja na torti Ringhofferova industrijskog imperija; tada je već dvadeset godina radila slavna obiteljska tvornica vagona Ringhofferovka na Smichovu - kasnije Tatra Smichov - kasnije Carrefour - još kasnije Tesco itd.
To može izazvati pogrešan dojam, da su industrijalci - kad su već imali sve i nisu više znali što bi - na kraju izgradili i pivovaru. Ipak Ringhogfferovo pivo nije plod željezničkih vagona; upravo suprotno! Uređenjem pivovare u Velikim Popovicama samo je na vidjelo izašla njihova genetski ukorijenjena ljubav prema pivu, koja je zapravo od samog početka oblikovala njihovu industrijsku dinastiju.
Osnivač je bio František (I.) Ringhoffer, bio je skromni kotlarski šegrt, koji je u Prag došao trbuhom za kruhom 1769. godine. Kotlari su uglavnom bili Cigani, no František Ringhoffer, dabome, nije bio Rom. Njegovo ime ukazuje na južnonjemačke zemlje - potjecao je s dvora (Hof), koji je imao neku vezu s prstenom (Ring); moja lingvistička intuicija mi sugerira da je to bio naprosto Bierhof zum Ringe (gostionica Prstenu). Tako ćemo lako shvatiti i kurs njegove poduzetničke ideje. Šegrt František je snimio situaciju u Pragu i već slijedeće godine otvorio malu radionicu u kojoj je proizvodio - što? -Da, naravno, bili su to kotlovi za pivovare! Radionica je cvala, tako da je njegov sin Josef već imao malu tvornicu - ljevaonicu mjedi u Kamenici (1820.). Proširio je asortiman - specijalizirao se za opremu pivovara i šećerana. Njegovi kotlovi za pivarske varionice bili su tako kvalitetni da je stekao dičnu titulu carski kraljevski dvorski majstor kotlar.
Treći Ringhoffer - unuk František (II.) još je proširio asortiman: godine 1852. utemeljio je Ringhofferovku na Smichovu i počeo proizvoditi vagone. Četvrti Ringhoffer je kao iznimno uspješan i popularan poduzetnik postao baron. Ringhofferovka je bila najveća tvornica vagona u Austro-Ugarskoj, poduzeće na dobru glasu u cijeloj Europi. Njegov vlasnik si je mogao priuštiti da stvara imperij u okolici Praga, kupuje imanja, rekonstruira dvorce - Kamenicu (1860.), Lojovice (1869.), Štiřín (1870), sadi aleje, utemelji prvo igralište golfa u srednjoj Češkoj, postane gradonačelnik grada Smichova, da doprinos kakvoj bogoumilnoj svrsi (kao na primjer gradnji smichovske sinagoge) a konačno i da za vlastito zadovoljstvo izgradi pivovaru. Tako su od prvih mjedenih kotlova s kraja 18. stoljeća Ringhofferovi za nepunih sto godina dosegli svoj san - imali su cijelu modernu pivovaru - i tako se krug zatvara.
Peta generacija Ringhoffera - braća František i Hanuš mogli su još samo održavati i dotjerivati obiteljski imetak - najveći strojarski kompleks u Čehoslovačkoj. Tijekom Drugog svjetskog rata u Ringhofferovky se razvijala i proizvodnja oružja. To je omogućilo i ilegalno djelovanje čeških domoljuba, koji su tu tajno, „mimo znanja" uprave tvornice, izradili nekoliko tenkova i oklopni vlak; ti ratni strojevi sudjelovali su u svibanjskom ustanku - napominjem, na češkoj strani. Ipak, odmah je bilo jasno da će posljednji Ringhofferi morati biti kažnjeni, ipak su to bili Nijemci. Poslani su u češki zarobljenički logor. Šezdesetogodišnji baron Hanuš nije preživio pripadajuće provođenje pravde u logoru, ostatak obitelji je protjeran u Austriju. Restitucija se na njih nije odnosila; bilo bi to protiv Benešovih dekreta, jer njihova je imovina su češko obiteljsko srebro, tako su odlučili političari. Ringhofferima je ostala samo grobnica u Kamenici - kip Isusa za grobnicu izradio je izvjesni Josef Vaclav Myslbek - da je doživio 1945. godinu, sigurno bi zbog toga imao problema kao kolaboracionist.
Ringhoferovka na Smichovu više ne postoji, u Kamenici se još od 1952. godine ne prerađuje mjed, dvorci pripadaju potpuno drugim ljudima. Jedini dio ringhofferovske velesile koji - uz manje peripetije - stalno cvate, je pivovara u Velikim Popovicama. Baron Ringhoffer sigurno bi zbog toga bio sretan.
Preveo Mato Pejić
