Prvi aprila

Ivan je o sebi volio misliti kao o samotnjaku kojemu nitko ne treba; pa ipak, tražio je društvo u krčmi, u toj međunarodnoj ustanovi koja, gdje god je postavili, uskoro poprima lokalnu, provincijsku boju, a ako dovoljno dugo ostane u funkciji, postaje zadnje utočište živućeg folklora; mrtvi folklor, dakako, počiva u vakuumu muzeja.

Obično je pio pšenično pivo, ali kad je raspravljao o velikim pitanjima - komunističkom imperijalizmu nasuprot kapitalističkom imperijalizmu - votku. Uživao se prikazivati kao promišljena osoba koja rado raspravlja o politici i filozofiji, ali u raspravi bi se uzbudio. Rijetko je bio zadovoljan svojim prilozima raspravi, manje je bio zadovoljan samo onime što su drugi govorili. Kad god bi netko govorio više od njega, odbijao je slušati. Što bi njegova pijana braća postajala rječitija, on je više pio i mrgodio se, pokušavajući tu i tamo nametnuti novu temu. Kad bi mu postavili pitanje, slušao je onoliko koliko mu je trebalo da smisli protupitanje, kojemu bi, ako bi mu dali ikakav odgovor, dodao još jedno, pa još jedno, želeći svoje drugove sokratovski navesti na protuslovlja, s tim što nije tražio istinu nego dominaciju, moć.

Povremeno bi uspio ukazati svojim drugovima na to da proturječe sebi samima - što je za njih bila tako bezazlena primjedba. Smijali su mu se zbog sitničarenja. Jer, što je proturječje u

marksističkoj krčmi? Dokle god je negativna dijalektika na djelu, proturječje je znak zdravlja, znak da se proces mišljenja odvija. Čovjek upada u nevolju kada je sve u prevelikom skladu - tada je misao nazadna, buržujska, jednostrana, mrtva.

Njegovu je, pak, visokoparnu taštinu najviše vrijeđala činjenica da je, kad god bi se poveo razgovor o nogometu (posve niskom predmetu), postajao živahan i opušten. U nogometu gotovo da nema nikakve pravilnosti - osim što momčad s više novca obično pobjeđuje, i što Hrvati navijaju za hrvatske momčadi a Srbi za srpske - pa se stoga ničiji dokazi ne mogu pobiti.

Ipak, i dalje je Ivan ustrajno pokušavao voditi intelektualne razgovore - osobito nakon treće votke. Jedne je večeri zablistao, ili je barem tako mislio. Stao je sipati pogrde na račun Marxa, Lenjina, Staljina i Tita - izričito na račun prve trojice, a neizravno i potonjega - te stao, uz druge avangardne pripadnike radničke klase, hvaliti kapitalizam.

"U Nizozemskoj, ako te otpuste, plaćen si kao nezaposlen čovjek dobrih sedam godina, i to gotovo u punom iznosu plaće koju si dobivao. U našem trulom socijalizmu, ako te otpuste, gotov si! I to oni nazivaju diktaturom proletarijata!"

Kad je netko spomenuo inflaciju, Ivan poviče: "Inflacija, naravno da imamo inflaciju, nego što. Nitko ne radi, svi jedu; šefovi kradu novac i šalju ga u švicarske banke." Zaboravio je da je i on krao sve što bi mu dopalo šaka u školi i u mjesnoj ljevaonici, gdje je vodio praktikum iz tehničkog odgoja za srednjoškolce: krao je neonske svjetiljke, benzin, olovke, ključeve za matice i lemilice. Ponijela ga je rasprava pa je počeo posve slobodno govoriti. "Znate, vlast bi trebala biti nešto dobro. Anglosaksonci i Nijemci uživaju u fenomenu vlade. Misle da je recept za ljudsku sreću usklađivanje vlastitih želja i djela s onima vlade. Zato će Nijemac ili Amerikanac pokušati navesti vlast da radi za njega, da ga štiti, i bit će više nego sretan da počini ubojstvo kako bi sačuvao tu divnu simbiozu. A ako ima novca koji može uložiti, uložit će ga u vladu, kupujući vladine obveznice. To čini bez obzira na to je li njegova vlada možda dužna milijarde dolara - to jest i ako je praktički bankrotirala. Unatoč retorici privatnom poduzetništvu, zapadnjak će ulagati u vladu. A mi, istočni i centralni Evropljani, naročito Slaveni, svi mi smatramo da su naše vlade apsolutno najgore na svijetu. Sramimo ih se, a vlade se u pravilu srame nas, statistički nas pokušavaju popraviti govoreći nam da više radimo i manje pijemo. Mislimo da nema veće prepreke ljudskoj sreći nego što je vlast. Pa iako imamo ustav bremenit demokratskim potencijalom, kao što je radničko samoupravljanje, ne potrudimo se čak ni doći na sastanak ako nas ne prisile. A što se glasanja tiče, zaokružujemo bilo koje ime a da ni ne pogledamo čije je, onako, iz inata. Za Slavena nema ničeg gnusnijeg nego što je glasanje. Odbojno nam je pružiti povjerenje bilo kojem ljudskom biću. Kako bismo onda mogli istaknuti nekoga koga nismo upoznali, ali za koga a priori znamo da je skorojević i laktaš? I tako te sastanke radničkog samoupravljanja, gdje bi se mogla provoditi demokracija, tratimo na sanjarenje o seksu i nasilju.

Naša nam vlast služi jedino da je krivimo za vlastite neuspjehe. A vlada zauzvrat svaljuje krivnju na narod i povremeno nas pokušava reformirati - nadzirući nas i zatvarajući. I tako dobivamo paradoks da smo, kao slobodoljubiv narod, ostali bez slobode.

Šteta je što ne znamo kako funkcionirati s vlašću, jer je vlast koja funkcionira divan organizam. Parlament funkcionira kao mozak, manualni radnici kao crvene krvne stanice. I, naravno, vladini diplomati zaposleni u inozemstvu mogu se usporediti s penisom, a razni tajnici u inozemnoj službi koji dočekuju strane diplomate - s vaginom. Vojska, svakako, funkcionira kao bijele krvne stanice - spremna je istisnuti sva strana tijela koja pokušaju načiniti invaziju. Podskup tog imunološkog sustava je policija koja ima funkciju izopačenog organizma. Umjesto da napada stranog zavojevača, napada svoga domaćina: tako dobivamo nešto poput leukemije i lupusa - policijsku državu, kakvu, naravno, imamo mi."

Tema organizirane moći imala je hipnotičko djelovanje na Ivana. Da provjeri kakav je učinak izazvao njegov govor, zastao je i otpio dugačak gutljaj toplog piva. Kakav krasan trenutak, pomisli. Zahuktao sam se i čak sam, ako to mogu tako glupo reći, sretan.

Prvi aprila, roman američko-hrvatskog pisca Josipa Novakovića, za domovinsko izdanje specijalno adaptiran, donosi biografiju Josipa Dolinara, rođenog 1. Aprila 1948. godine čiji život počinje i protječe obilježen datumom i godinom, kao neslana šala. No, njegov život, dojma smo, nije ni po čemu bitnom različit od života ostalih likova romana koji kao da su determinirani vremenom i prostorom u kojemu žive. A radi se o vremenu Jugoslavije i Hrvatske, o vremenu bez Boga, ili u kojemu je Bog u ilegali, koje, stvara ljude bez duše. Zato Ivan Dolinar neće naći mira ni u onostranom životu, jer tog života u takvom sistemu i s uvjerenjima poput njegovih nema, zato na koncu romana ne može umrijeti, nego ustaje iz groba i luta svijetom kao kakvim limbom.

No, prije nego li ne-umre, Dolinar prolazi kroz sve etape klasičnog bildungsromana, pratimo njegovo školovanje u Nižegradu, malom slavonskom gradu, studiranje medicine u Novom Sadu, kunderijanski prestup koji završava izopćenjem iz akademske zajednice, robijanje na Golom otoku, povratak u provincijski Nižegrad, Dolinarova idejna zaposlenja, ljubavi, brak, sudjelovanje u ratu ‘90-ih, smrt, život nakon kliničke smrti, ne-umrlost... eno ga, još i sada luta Nižegradom.(Superknjižara)

Josip Novaković (Josip Novakovich) (Daruvar, 30. travnja 1956.) je hrvatski iseljenički pisac, koji stanuje u SAD-u, u državi Ohiu. Piše na engleskom jeziku.

Njegovi djed i baka su iselili iz Hrvatske, koja je onda još bila dijelom Austro-Ugarske, u SAD, u Cleveland, Ohio. Nakon Prvog svjetskog rata djed mu se vratio u domovinu. Josip se je rodio 1956. u Daruvaru, studirao medicinu na novosadskom sveučilištu, a s 20 je godina napustio Jugoslaviju. Studij je završio u SAD-u. Prvo se je školovao na koledžu Vassar (B.A.), sveučilištu Yaleu (M.Div.) te na Teksaškom sveučilištu u Austinu (M.A.).

Objavio je roman April Fool's Day, tri zbirke kratkih priča (Yolk, Salvation and Other Disasters, Infidelities: Stories of War and Lust), dvije zbirke autobiografskih crtica Apricots from Chernobyl, Plum Brandy: Croatian Journey te dva priručnika za umijeće pisanja Writing Fiction Step by Step, Fiction Writer's Workshop. Djela je objavio u skoro svim vrhunskim američkim književnim časopisima (Ploughshares, New York Times Magazine , Double Take, The Threepenny Review i dr.), a

Predavao je na koledžu Nebraskanske indijanske zajednice, koledžu Bard, sveučilištu Moorheadu, Antiohijskom sveučilištu u Los Angelesu, sveučilištu u Cincinnatiju te na pennsylvanijskom državnom sveučilištu. Planira prijeći u Montreal predavati na sveučilištu Concordiji.