Pravnički dodatak predavanju o Bedřichu Smetani i pivu

Teze ovog predavanja prepričao sam prijatelju pravniku. Složio se da Prodana nevjesta otkriva Sabinin i Smetanin afinitet prema pivu, ali dodao da je daleko zanimljivija njena pravna konzekvenca. Glavni junak Jan Micha, alias Jenik Horak tu naime pod lažnim identitetom sklapa ugovor, kojim podaje robu – u datom primjeru nevjestu – sam sebi. Temeljem toga ugovora pak ostvaruje neopravdani dobitak od 300 zlatnika.

Na taj način čini prijevaru, odnosno prekršaj protiv paragrafa 250 kaznenog zakona, čiji prvi stavak glasi: Tko na štetu tuđeg vlasništva priskrbi za sebe ili drugoga korist tako da nekoga dovede u zabludu ili iskoristi nečiju zabludu i tako prouzroči materijalnu ili nematerijalnu štetu tuđem vlasništvu, kaznit će se lišavanjem slobode… i tako dalje.

Prema mom prijatelju za svaku je osudu to što nijedan od likova koji sudjeluju u tom činu nije na Jenikovo nedjelo upozorio organe nadležne za kazneni progon, nego upravo suprotno – svi su to kazneno djelo prihvatili, a na njegovu svršetku i objelodanjenju čak pjevaju „Dobra stvar se dogodila.“ Za divno čudo na Jenikovo kazneno djelo nije upozorio niti nitko od gledatelja i to od premijere 1866. godine pa do današnjeg dana. Pri tom Jenik svoju namjeru uopće ne skriva, a njegova je nakana očigledna.

„Kad bih sudio u tom slučaju,“ kaže moj prijatelj, „imao bih samo jedan pravni problem, naime, prosuditi, je li u slučaju trista zlatnika riječ o „ne maloj šteti“ prema stavku 2 ili o „šteti velikih razmjera“ prema stavku 4 citiranog 250. paragrafa kaznenog zakona.

Kod primjene stavka 4 može počinitelj dobiti pet do dvanaest godina zatvora. Ja bih se držao pri gornjoj granici zakonskog okvira,“ kaže moj prijatelj, „jer Jenikov čin držim vrijednim svakog prijezira, i to iz dva razloga:

Kao prvo, svojom prijevarom nije oštetio onog prevarantskog gospodina Kecala, koji je bio obični provodadžija, nego svoga oca gospodina Michu i oca svoje nevjeste gospodina Krušinu, koji su tražili i financirali posredništvo gospodina Kecala.

Kao drugo, Jenik ne izražava nikakvo žaljenje niti daje naznake da je spreman vratiti novac stečen prijevarom. Određena olakotna okolnost bi mu moglo biti samo to, što niti jedna od oštećenih osoba ne traži ispriku ni povrat novca.“

Tako govori moj prijatelj pravnik. Prodana nevjesta je prema njemu dokaz zakržljale pravne svijesti češkog naroda, koja ovdje nije plod totalitarizma, niti postrevolucionarna pojava, a bila je prisutna još u 19. stoljeću. Autor libreta Sabina nije stoga samo obrazac žbira i konfidenta, nego je, kao tvorac lika Jenika, istovremeno i otac svih kasnijih čeških prevaranata i hohštaplera. A Smetana, koji je njegov libreto nekritički prihvatio i prevaranta Jenika proslavio preko naše najomiljenije opere, je svakako kolaboracionist. Stoga je više nego umjesno zapitati se ne leže li u djelu dvojice imenovanih korijeni one pravne apatije po kojoj naše društvo i danas baulja.

Stoga radije pijmo!