Polička

Potomci nekadašnjih vlasnika uzeli su pivovaru čvrsto u ruke i po receptu majstora pivara Bittnera u njoj kuhaju četiri vrste piva: desetka se zove Hradebni (Bedemska), svijetla i tamna, i podsjeća na one bedeme koji okružuju domove s pravom varenja. jedanaestica se zove Otakar, dvanaestica Zaviš.¹ Pošto ta imena podsjećaju na kralja Přemysla Otakara II i Zavišu iz Falkenštejna, razlika u postocima među njima je jednostavno primjerena. Otakar je doduše bio moćan, a k tomu još željezan i zlatan, ali Zaviša se ipak pokazao kao jači – nadživio ga je i još oženio njegovu udovicu, kraljicu Kunhutu. Zaviša je – iako potječe iz južnočeškog roda Vitkovaca – blizak Polički. Živio je naime nedaleko u dvorcu Svojanova sa svojom drugom suprugom, ugarskom princezom Alžbetom.

Zaviša ipak nije najslavniji stanovnik Poličke i njene okolice. To je bez sumnje Bohuslav Martinů. On je – kao što znamo – rođen u prosincu 1890. godine u sobici na vrhu tornja poličkoga hrama svetog Jakova i proživio tamo prvih dvanaest godina života. Otac mu je bio gradski zvonar, pa je toranj bio mjesto njegova posla i trajne službe; to je razumljivo. Manje je razumljivo kakav je bio život obitelji u tornju, kako je bilo moguće na toj visini voditi kućanstvo s troje djece, kako su se gore donosile namirnice i voda, kako se bez vodovoda i otpada osiguravala osnovna higijena i tako dalje. Kad o tome razmišljam, uvijek mi je žao gospođe Karoline Martinů, na koju je teret ovih obaveza padao najvećim dijelom. Žao mi je i gospodina Ferdinanda Martinůa, koji – jer je bio u trajnoj službi – nije mogao otići u gostionicu, a nije ni sina mogao poslati po pivo. poznato je, naime, da je mali Bohuslav bio slabašno i boležljivo dijete i da ga je otac po stepenicama tornja dugo nosio na leđima. poslati takvo dijete po pivo bilo bi – kontraproduktivno. Da su supružnici Martinů to ipak pokušali, siguran sam da bi sinčić, poput sve druge djece, koju su roditelji slali po pivo – putem otpijao malo piva. Pa bi mogao iznenada ojačati, te više ne bi bio slabašno i boležljivo dijete. Ne znamo doduše kako bi to utjecalo na njegov kasniji umjetnički razvoj, ali njegovo bi se zdravlje na očigled poboljšalo.

Do danas se naime u Polički zadržala parola: „Uživajte svakodnevno u poličkom pivu. U malim količinama ono će vam ojačati duh, a u većim će vam očuvati barem zdravlje.“ O zdravstvenom značaju većih količina možemo doduše polemizirati, ali male količine – a što bi drugo i bilo dječačko lizanje pjene – su očigledno blagotvorne. A jačaju li uz tijelo i duh, nije ni umjetnost Bohuslava Martinůa morala biti zakinuta.

Usuđujem se tvrditi da se usprkos teškoćama života u tornju i unatoč tome što praktično nije mogao ići ocu po pivo, poličko pivo ipak nekakvim tajnovitim načinom urezalo u sjećanje Bohuslava Martinůa. U znanstveno-umjetničkim publikacijama možemo pročitati da se skladatelj u posljednjim godinama života ponovo vraćao temeljnim pitanjima ljudskog postojanja. Dokaz toga je pored ostaloga njegov oratorij Ep o Gilgamešu. Tim dubokim pitanjima se vraćao „ponovo“, odnosno, prisjetio se radosti svoga djetinjstva i dječaštva pa je stoga odabrao Ep o Gilgamešu, u čijem je središtu radnje počovječenje barbara Enkidua, do kojeg dolazi uz pomoć piva. Eto zašto je i glazba Bohuslava Martinůa tako duboko ljudska!