Podkováň

„Usred blagorodne ravnice leži duboka, uska, ali miljama dugačka udolina. Idući prostranom ravnicom pred putnikom se iznenada ukaže dol, koji tu ne bi očekivao; samo se odjednom nađe na rubu i zaprepašteno zaustavi korak, kao kad bi se pred njim rastvorila zemlja, a duboko pod sobom ugleda vrhove tamnih jela i tu i tamo koju potleušicu razbacanu među stijenama…“

Tako Karel Hynek Mácha opisuje Kokořínsky dol – mjesto radnje svojih Cigana. Jednako veličanstvena dolina je i Streničko udolje, koje pak spada u Machin rodni kraj. Međutim, kad stupiš na rub toga udolja, neće te iznenaditi potleušice raštrkane među stijenama, nego postojana pivovara. To je Podkováň, uistinu starovjeka pivovara, o kojoj spomen seže čak do godine 1434. – godine bitke kod Lipana. Danas s ponosom ističe činjenicu da je druga najstarija pivovara na području Češke republike.

Podkovanjska pivovara je višestruko nesvakidašnja. Neobična je već sama gradnja pivovare u zabačenom kraju između Mělnika i Mlade Boleslavi. Kako je uopće bilo moguće izgraditi pivovaru na tom mjestu u vrijeme kada su monopol na kuhanje piva imali samostani i gradovi? Ta je pivovara bila plemićka, a plemstvo će pravo kuhanja piva dobiti tek Svetovaclavskim sporazumom za gotovo sto godina. Kako je to onda moguće?

 Gospar Bohuš iz Kováně, vladar Frýdštejna, bio je za husitskih ratova pristaša katoličke strane. Stoga su husiti opustošili i oduzeli njegove posjede. Gospodin Bohuš je pak kao naknadu – zalog od cara Žigmunda – dobio dio vlastelinstva Klášter Hradiště. Tamošnji samostan (klášter) husiti su uništili još 1420. godine, ali očito nisu pobili sve redovnike. Bilo je normalno da je zaštitnik rastjeranih redovnika postao vitez, koji je zahvaljujući kraljevoj milosti, držao samostanska imanja. Isto tako bilo je normalno da su ti redovnici, koji su u samostanima smjeli kuhati pivo, počeli svoj napitak kuhati tamo gdje su sada živjeli – na dobru svoga domaćina i zaštitnika.

Pivovara u Podkovánji – pod kovanjskom kulom -  niknula je dakle kao samostanska pivovara bez samostana. Tijekom slijedećih stoljeća pivovara je već bila plemićka, i to sve do godine 1627, kada je opet postala crkvena – u kolopletu poslijebjelogorskih vlasničkih promjena, pripala je nadbiskupskom sjemeništu, a poslije izravno praškoj nadbiskupiji. Da je pivo, koje se tada u njoj kuhalo, bilo dobro, već zato možemo smatrati bjelodanim.

Praška nadbiskupija prodala je 1869. godine podkovánjsku pivovaru sa sladarom i destilerijom „Društvu za upravljanje pivovarom i sladarom u Podkovánji“. Središnja osoba u društvu bio je Jan Nepomuk Krouský, domoljubni seljanin iz nedalekih Katusica. Društvo je nakon prijelaznih neuspjeha prosperiralo, kupilo još jednu pivovaru, onu u Lobeču a zaslužno je i za gradnju željeznice.

Podkovánjska pivovara uvijek je kuhala nekoliko vrsta piva, cijenili su jake lagere, među kojima nikada nije manjkao kakav tamni specijalitet. Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća pivovara je zamirala i teško preživljavala. Očigledno je razlog tome bila prometna izoliranost; željeznička pruga od Skalska do Chotětova preko Podkovánji bila je ukinuta, pa je pivovara bila, a i sada je dostupna samo zavojitim puteljcima koji vode kroz zamršeni splet máchovskih udolina. Dok je pivovara bila u sastavu dioničkog društva Pivovare Bohemia Prag, pretpostavljalo se da će biti zatvorena, činilo se da je s njom gotovo.

Ali desilo se čudo. Pivovara koja je već umirala, nikada nije i umrla. Kuhala je pivo stalno, sve dok se nije odlijepila od dna. Godine 2003. pivovaru je preuzelo društvo Lora Viktoria sa sjedištem u Mladoj Boleslavi. Pivovara se postupno modernizira, kuha osam vrsta piva (među njima i bezalkoholno pivo i pivo za dijabetičare), probija se na strano tržište i povećava proizvodnju (do više od 25 tisuća hektolitara). Ali to nije sve – puni i prirodnu vodu prvorazredne kvalitete, koju mogu piti i bebe – nudi dakle zdrave napitke za svaki ljudski vijek!

Iz podkovanjske pivovare vratimo se opet do Skalska i hvatamo motorni vlak Mělník – Mlada Boleslav. U Boleslavi odlučujemo hoćemo li posjetiti još i mini pivovaru u Dětenicama. Pivovara u tamošnjem dvorcu ima postojala je još od 1307. godine, ali je u modernom dobu ugašena (1948.). Obnovili su je godine 2002. supružnici Ondraček – novi gospodari u děteničkom dvorcu. Kuha svijetlu dvanaesticu i tamnu trinaesticu i poslužuje ih – uključujući i razne srednjevjekovne specijalitete – u podrumskoj gostionici na mjestu gdje je izvorno bila pivovara. Kuhaju 1400 hektolitara. Dětenice leže na pruzi 063, a iz Mlade Boleslavi tamo se stiže tako da presjednemo u Donjem Bousovu ili u Bakovu nad Jizerom.

Ako se odlučimo da ćemo děteničku pivovaru samo uzeti na znanje, presjednemo na vlak za Mnihovo Hradište. Turistička oznaka će nas s kolodvora odvesti na obale rijeke Jizere preko mjesta gdje je nekad bilo židovsko groblje, a onda preko Jizere do Klaštera – ukupno je to samo tri kilometra. Na brežuljku se su nadmoćno uzdiže pivovara Klašter Hradište – kako smo maloprije objasnili, majka ne samo ovdašnjega, nego i podkovanjskoga piva.