Pivske galamdžije

Sjedim u pivnici Kod zlatnog tigra, igram se papirnatim podmetačem i opet i opet se ne mogu zasititi amblema, dva crna tigrića se okreću među mojim prstima, kao i uvijek nesvjesno savijam ćoškove računa, prvo jedan, pa drugi, nakon trećeg piva treći a onda četvrti, ponekad kad mi prvo pivo donese Bohouš, izvadi iz bijele kute duguljasti bijeli papirić, na kojem mi već unaprijed uz osmijeh savije taj ćošak, sjedim s društvo,, gdjegod da sjednem, tu je moje društvo, to je moj ritual, i ne samo moj, nego svih ljudi, koji dolaze na pivo, da stol čini društvo, koje razgovara. To su one besjede za pivničkim stolom, priče uz koje čovjek razgovorom bježi od svakodnevnih stresnih situacija, ili tek tako klafra, ali i to je neki bijeg, možda, kad je čovjek najjadniji, najviše mu pomaže banalni razgovor o banalnim stvarima i događajima, nekad sjednem i tvrdoglavo šutim, inače uz prvo pivo evidentno dajem do znanja da mi je neugodno odgovoriti na kakvo god pitanje, pa se radujem tom prvom pivu, pa mi to traje dobar časak, dok se ne prilagodim tiranski bučnoj gostionici, dok se ne uskladim s tolikim gostima, toliko govora, kao da bi svatko htio da se to, što on govori, čuje, baš svatko u toj gostionici misli, da je baš to što on upravo kaže, vrijedno pozornosti, pa tako tu svoju banalnu poruku izvikuje, i sam spadam u te galamdžije, nakon drugog piva i sam to što kažem smatram jako važnim i zato vičem, oči mi se sjaje i urlam te svoje rečenice i budalasto vjerujući da to mora čuti ne samo moj stol, nego valjda i cijeli svijet. Sjedim tako i stalno se nervozno igram papirnatim podmetačima, držim ih recimo deset, kao karte, miješam ih, puštam ih odozgor na stol, popijem malo piva, i odmah se ponovo igram podmetačima i računom. Tu sam, nisam am, ali ne miješam e u razgovor, samo prisluškujem.

Praška pivnica U zlatého tygra (Kod zlatnog tigra) velikim dijelom može svoju golemu popularnost zahvaliti slavnom piscu Bohumilu Hrabalu, koji ne samo dao je u njoj bio štamgast nego ju je i opisao u nizu svojih tekstova. Kao u ovom, objavljenom i u zbirci ogleda nazvanoj Tko sam, izdanoj 1990. godine.

Preuzeto iz knjige Kde pijí múzy Lukáša Bernýja

Preveo Mato Pejić