Pivovare grada Brna

Okrijepljena duha i tijela zaputimo se natrag u Rajec-Jestřebi i dolazimo do Brna. S glavnog kolodvora krenimo najprije pješke središtem povijesnoga grada do Jakubske ulice, gdje na broju četiri djeluje tvrtka Pegas, koja upravlja hotelom, pivovarom i pivnicom. Pegas je jedna od prvih gostioničarskih pivovara kod nas, utemeljena je još 1992. godine. Ovdje se možemo prepustiti blaženim mislima uz nefiltriranu svijetlu ili crnu dvanaesticu.¹

Nakon poštene okrjepe odlazimo iz pivovare Pegas i raspitujemo se za put do Starog Brna. Veseli čovjek, kojem smo se obratili odgovara nam doduše susretljivo, ali nekakvim čudnovatim jezikom, koji gotovo da uopće nismo razumjeli. Da bismo ljubaznog čitatelja poštedjeli muke sa zapanjujućim dijalektom brnjanskih starosjedilaca, donosimo ovaj razgovor u prijevodu na svima razumljiv jezik; dakle onaj veseli čovjek rekao je otprilike ovo:“Aha, prijatelju, vidim da trebaš ruku pomoćnicu… Na Mendlov trg, u Staro Brno?Idi prijatelju pješke na kolodvor. Ići pješke u Staro Brno bilo bi malo teže. Tamo sjedni na tramvaj broj jedan, koji vozi do Pisara (četvrt u Brnu, prim. autora). Negdje na četvrtoj stanici pogledaj van i kad spaziš trolejbuse i osjetiš miris piva, izađi. A odakle si? Iz Praga?Auuu, znači Čeh! A kojim poslom? Zašto si se zaputio pravo na Staro Brno'? Aha, na pivo i u razgledanje pivovare. Stvarno? To je uistinu uspjela šala! Česi dolaze k nama vidjeti pravo pivo. To je stvarno šaljivo!“²

Nakon toga iznenađujućeg i teško razumljivog razgovora s lokalnim mještaninom sjeli smo na tramvaj i bez ikakvih problema stigli do Mendlovog trga. Mendlov trg u Starom Brnu danas je bučno prometno čvorište. Trgom dominira crkva Djevice Marije – golema rano gotička građevina od opeke, pored nje je samostan… a gdje je pivovara?

Za svaki slučaj pokušamo još jednom dobiti informaciju o lokalnih žitelja, ovoga puta obraćamo se postarijoj ženi velikog životnog iskustva, koja je stajala kraj štanda s langošima s cigaretom u jednoj ruci i par stručaka svijeća u drugoj. I ovoga puta odgovor dobivamo vrlo susretljivo, ali opet na tom čudnom jeziku, a u prijevodu to izgleda ovako: “Prijatelju, govoriš nekim posebnim jezikom! Govoriš mi nekako čudno i ja te ništa ne razumijem! Aha, zanima te pivovara?Zar ne osjećaš odakle dolazi zapah piva?Vidiš onu zgodnu djevojku koja tamo ide? To je konobarica iz gostionice starobrnjanske pivovare, to ti je dobar orijentir. Samo slijedi nju, ili trbušaste dečke, oni su tamo stalni gosti, oni tamo stalno piju. No, možeš tamo kupiti i pivo u bocama.“³ Iz njegovih gesta shvatio sam da me upozorava na karakteristični miris pivovare, koji je dobra pomoć u orijentaciji, tako da sam pivovaru lako našao. Baš su ti Brnjani dragi i srdačni ljudi!⁴

Priča se da je princeza Eliška Rejčka, koju smo upoznali u pričama u kojima su teme bile Nymburk i Hradec Kralove, a srest ćemo se s njom i u Strakonicama, svoje stare dane provodila u Brnu u Špilberku, a želeći Brnjanima ostaviti neku uspomenu, odlučila je osnovati samotan! Navodno se popela na špilbersku kulu i bacila dolje tri zastave. Jedna je – uz pljesak Brnjana – pala ravno ispod tvrđave na Staro Brno i time je bilo određeno mjesto budućeg samostana. Druga je odletjela negdje u šumu u smjeru Věveře i nikad nije pronađena, tako da tamo ništa nije građeno. Napokon treća je uletjela u Dimnjak, naime u selo po imenu Komin (dimnjak). Eliška je tu dala izgraditi barem crkvu.

Ta zgodna priča o „proročanstvu zastavama“ u Bnu se stalno prepričava, ali kroničari tvrde da je to bilo posve drugačije. Eliška Rejčka je iz svoga udovičkoga sjedišta Hradeca Kralove preselila u Brno, kada je gospodin Jindřich iz Lipe, njezin dugogodišnji prijatelj, a sada treći suprug, s kojim se tajno vjenčala, postao moravski zemaljski zapovjednik. Bio je to plod mudre politike Jana Luksemburškog, koji je izvukao pouke iz nedavnog rata u Češkoj. Taj rat bio je posljedica sraza dviju strastvenih žena – Eliške praške, Janove žene, te samo četiri godine starije Eliške hradečke, udovice dvaju Janovih prethodnika. Eliška praška, to jest Eliška Přemyslovna, nije mogla oprostiti gospodinu Jindřichu iz Lipe, prvom plemiću kraljevstva, to što je hradečku Elišku primjećivao više nego nju. Kralj Jan davao je za pravo svojoj ženi, pa je na kraju Jindřicha na određeno vrijeme utamničio. Posjetio je također i Hradec i zli jezici tvrde da je i on podlegao čarima tamošnje Eliške i neko vrijeme više gledao nju nego vlastitu ženu. Kao posljedica te situacije došla je teška svađa kraljlevskih supružnika koja je završila novim domaćim ratovanjem, Eliška Přemysloovna tako je na nekoliko godina pobjegla na bavarski teritorij u Cham.

Kralj Jan htio je konačno imati mir. Jindřicha se oslobodio tako što mu je dodijelio visoku čast uz obavezu da živi daleko od Praga. Kad je za njim u Brno otišla i Rejčka, trljao je ruke. Da bi je u Brnu i zadržao, pokazao je svoju kraljevsku velikodušnost i darovao joj svoje imanje na Starom Brnu s crkvom Djevice Marije. Bilo je to 1323. godine. Ako je Eliška iz Špilberka – sjedišta moravskoga zemaljskog zapovjednika, gdje je živjela – bacale nekakve zastave, morala je imati vrašku sreću s vjetrom i zračnim strujama, da bi prva zastava pala točno pored njene vlastite crkve, gdje je htjela izgraditi samostan.

Sigurno je da je još 1323. godine, kada je od kralja dobila starobnjansko gospodarstvo, Eliška Rejčka utemeljila svoj samostan i u njemu naselila cistercistkinje. Deset godina kasnije uz samostan koji još nije bio potpuno dovršen, izgradila je bolnicu. Gradnja je trajala ukupno valjda i pedeset godina, a Rejčka nije doživjela dovršetka gradnje samostana. Kada je 1335. godine umrla, sahranjena je u samostanskoj crkvi.

Osim toga, valja nam ispraviti još jednu pogrešnu predstavu, onu prema kojoj je Eliška Rejčka u Brnu povela godine svoje starosti. Ta kraljevna (rođena 1286. godine) prvi je put obudovjela s nepunih devetnaest, a drugi put imala je jedva dvadeset i jednu. U Brno se za svojim vitezom preselila kad su joj bile trideset i dvije. Samostan je utemeljila u trideset i sedmoj. A kad su joj bile četrdeset i tri, Jindřich iz Lipe je umro. Onda je najprije iz Špilberka preselila u svoj samotan, gdje je živjela još šest godina, kada je umrla u četrdeset i devetoj.

Nisam naveo još jedan važni podatak. Kraljevna Rejčka nije doduše doživjela dovršenje gradnje svoga samostana, ali dočekala je dovršenje gradnje svoje samostanske pivovare. dala ju je izgraditi još 1325. godine – samo dvije godine nakon osnivanja samostana – pa je tako u starobrnjanskom pivu mogla uživati punih deset godina.

U kasnijim stoljećima starobrnjanska pivovara nije bila jedina samostanska pivovara za gradskim zidinama. Sačuvan je podatak da je 1745. godine bilo oko Brna pet takvih pivovara. Pivovara Staro Brno je bila pak najveća i najglasovitija. U 19. stoljeću pivovara više nije bila samostanska, imala je privatne vlasnike i napredovala je. Godine 1872. njeni su je vlasnici temeljiti preradili, ili bolje rečeno izgradili nanovo. stoga se godina 1872. obično navodi kao godina njena osnutka. Druge pivovare gradile su u to vrijeme željezničke tračnice, a starobrnjanska pivovara imala je nešto posebno – priključak na prvu brnjansku tramvajsku liniju. Bio je to parni tramvaj koji je vozio od Kraljevog Polja do Pisara; tako se starobrnjansko pivo vozilo javnim prijevozom. Osim tramvajskih šina, morala je u pivovari očito biti izgrađena i željeznička pruga. Naime, krajem 19. stoljeća probilo se starobrnjansko pivo na bečko tržište i tamo stajalo tako dobro, da se u Beč vozilo pet željezničkih vagona starobrnjanskog piva dnevno. Tehničke pojedinosti o tom neosporno postojećem stovarištu na kojem se pivo s tramvaja prebacivalo na vlak nisam uspio doznati.

Unatoč Prvom svjetskom ratu i poratnim političkim promjenama, pivovara je stalno rasla i modernizirala se. Godine 1933. bila je najveća u Moravskoj. Godine 1944. pivovara je oštećena u zračnom napadu, a 1945. godine je nacionalizirana. međutim, silne reorganizacije nisu naštetile njenom ugledu. danas je to dioničko društvo, najprije u vlasništvu austrijskog društva BBAG, a od 2003. godine u rukama je međunarodnog koncerna Heineken. Ovdje se vari devet vrsta piva (među kojima je i licenčni Zlaty Bažant – Zlatni fazan – izvorno slovačko pivo iz Hurbanova), k tome još pivski specijali Červeny Drak (Crveni zmaj), Black Drak i Baron Trenck – koji se kuhaju u spomen na glasovitu brnjansku životinju i ništa manje znanog pandura – i još, tu je pivski destilat Bier Brand. U pivarskoj restauraciji nude još najmanje šest vrsta stranih piva. Od 2005. godine u pivovari Starobrno kuhaju se i pune u boce također i sve vrste piva pivovare Hostan iz Znojma; u Znojmu se naime Hostan puni samo u bačve.⁵