Nakon nekoliko dana toliko je prizdravio da je mogao opet otići u ured. Još je bio mlitav kao leptir u jesen, kad je onoga dana izišao na ulicu.
U kancelariji su ga kolege ispitivale o tijeku i uzrocima njegove bolesti istim onim zanimanjem koji činovnički stalež iskazuje za svaku vrstu bolesti.
„Da…,“ uzdahnuo je stariji oficijal, „sad je takvo vrijeme. Dvadesete godine osjetio sam kako je za mnom posegnula smrt; bilo je to doba, kada je najviše harala španjolska gripa. A ja sam otišao u birtiju i maznuo deset piva, i tako sam je, mrcinu, potjerao. Kažem vam, da je to ta najbolja medicina.“
Činovnik je sjeo za svoj stolić, da bi se posvetio uobičajenom poslu.
Koji časak potom opet se javi onaj oficijal: „Skoro bih zaboravio. Jučer vas zvao telefon.“
Činovnik je osjetio kako mu se krv stvrdnula kao stearin.
„Već je to tu…,“ pomislio je, „traže me. Nadao sam se da će zaboraviti, ali nisu zaboravili…“
„Kakav telefon?“ pitao je bojažljivo, „što hoće od mene? Ja ništa ne znam…“
„Čekajte…“ oldgovorio je oficijal, „zapisao sam to… aha: zvao je notar dr. Werich, da tijekom prijepodneva dođete u njegovu kancelariju…“
„Kakav dr. Werich? opirao se činovnik, „ja tog gospodina ne poznajem. Neka me ostavi na miru. Ja sam čovjek rekonvalescent…“
Iz romana Dům na předměstí (Kuća u predgrađu) Karela Poláčeka
Karel Poláček (1892. – 1945.) češki pisac i novinar. Zbog svog židovskog porijekla završio je u logoru Terezin, odakle je deportiran u Oświęcim (Auschwitz), gdje je i umro. Osobitim, neponovljivim stilom stvorio je prikaz praške periferije, kamo seli činovničić Syrový sa suprugom, zadojen idiličnom vizijom ruralnog života… Roman Kuća u predgrađu objavljen je 1928. godine.