Pivo starih Čeha
Stare novine imaju posebnu draž i uvijek je zanimljivo prolistati ih i pročitati o čemu se pisalo prije, recimo četiri desetljeća. U tjedniku Jednota, daruvarskom listu hrvatskih Čeha iz 1981. godine. u rubrici Pročitali smo za vas našli smo zgodan članak Pivo starih Čeha s nizom pjenušavih zanimljivosti iz daleke povijesti.
Najstariji zapis o kuhanju piva u Češkoj nalazi se u utemeljiteljskoj povelji kolegijalne crkve na Vyšehradu iz godine 1068. Već tad smatralo se pivo uobičajenom svakodnevnom životnom potrebom. Knez Soběslav je odredio da svakom kanoniku pripada vjedro meda i piva tjedno. Kanonici koji su služili misu u praškoj crkvi svetog Jurja (sv. Jiří) o Božiću su dobivali uz ostalo i dvije pinte vina i piva za šest haléřa. Na Tri kralja išli su s prebendarom na kolede predstojnici samostana, koja im je davala 36 groša, te vina i piva „bez mjerenja“.
Olomoučki biskup Bruno godine 1258. i 1267. određuje da 20 siromašnih pjevača kroz cijelu godinu dobiva kruh i pivo. Podanici otočkog samostana godine 1388 i nadničari u Úhonici dobivaju za doručak kruh, sir i pivo.
Na kneževskim dobrima još u najstarijim vremenima kuhaju pivo i medovinu. Pod gradskim zidinama nalazile su se krčme u kojima su kuhali pivo za domače i strance. Od pradavna je mogao svatko – bio on u gradu ili selu – kuhati pivo, kao što je mogao peći kruh, jer je to bila više kuhinjska priprema pića nego zanat.
Staročeški rječnik u 14. stoljeću sadrži uz latinske nazive i češke: pivo – kaša – kvasac – lijevak – bure – čep – vrč – slad – pivovara, trop – hmelj – vrenje. Ti su nazivi čisto češki i postupak kuhanja piva morao je biti češki, nepreuzet niotkuda.
U gradu je pravo varenja kojeg god građanina bilo povezano s njegovom kućom. Svatko, bio on bogat ili siromašan, mogao je imati svoj kotao i prostoriju za ukomljavanje, u kojoj je pripremao pivo. u Zlatnoj buli Karela IV. je dopušteno da svi građani, „na kojim se god novim ili starim boravištima naselili, odmah imaju slobodu kuhati pivo bilo kakvog imena i koristiti se pivovarama, sladarama i sušarama“.
S vremenom su starosjedioci to pravo prisvojili i nisu dopuštali novopridošlim građanima da kuhaju pivo. Kao razlog obično su navodili da uz kuću imaju sladaru, sušaru, pivovaru, čime su te kuće postale privilegirane. Građani s pravom varenja, koji nisu imali sve te pogodnosti udruživali su se i gradili zajedničke pivovare u kojima su kuhali pivo prema rasporedu. Na taj davnašnji privilegij podsjećaju društva s pravom varenja koja postoje u nekim gradovima.
Posebnu prednost u kuhanju piva imale su u svim gradovima kuće, koje su se zvale slobodne. Vlasnik takve kuće nije općini plaćao nikakve namete a kuhao je kad je i što je htio, što je često dovodilo do sporova. Kuće sa slobodnim varionicama ljudi su u posjed dobivali raznim privilegijima.
