Početkom 1916. već je drugu godinu bjesnio Prvi svjetski rat, a ono što je trebalo biti mali lokalni sukob ili bolje rečeno kaznena ekspedicija kao odgovor na atentat na prestolonasljednika Franju Ferdinanda d'Estea , pretvorilo u svjetski sukob. Njegov opseg premašio je sve što je svijet do tada poznavao. Naravno, rat je imao utjecaja i na češko pivarstvo.
Austrougarska vojska je postigla određene djelomične uspjehe na ratištima 1915. godine, kada je zajedno s njemačkom vojskom uspjela potisnuti rusku vojsku čak do područja Litve, Bjelorusije i Ukrajine, ali Austrija je za to platila veliku cijenu. Od početka rata brojila je svoje gubitke na stotine tisuća ljudi. Naravno, značajan dio njih bili su Česi, čitamo na platformi Medium.seznam.cz
U isto vrijeme Austro-Ugarska je počela osjećati gospodarske posljedice rata. I očitovale su se drugačije. Prvi svjetski rat negativno se odrazio na sva područja života, pa tako i na industriju i poljoprivredu. Čak je i pivo, nekada, kao i danas, sastavni dio svakodnevnog života češkog stanovništva, postajalo deficitarna roba. Kako se to dogodilo?
Prvi problem s kojim su se pivari morali suočiti bio je pad interesa za pivo. Veliki dio najvjernijih kupaca, odnosno mladića, bio je u ratnim postrojbama, puno je manje bilo zabavnih i društvenih događanja i sl. Sve je to smanjilo interes za pivo. Ali to nije bio najgori dio. Taj pad je barem djelomično prikriven činjenicom da su industrijska poduzeća kupovala više piva za svoje radnike. Teška industrija je naravno bila bitna za državu tijekom rata, proizvodnja je rasla i kupovalo se više piva. Drugi veliki utjecaj bila je i ograničena ponuda ugljena, koja je logično išla negdje drugdje, a ne u pivovare, koje naravno nisu bile prvi prioritet u snabdijevanju.
No, ono što je značilo pravu katastrofu za pivovare je katastrofalan nedostatak slada. Ječam, odnosno ključni sastojak za proizvodnju slada, uvršten je među strateški važne robe koje su prvenstveno korištene za potrebe vojske. Poljoprivrednici su bili prisiljeni smanjiti površine, odnosno morali su dio prihoda predati državi.
Zbog toga je cijena ječma vrtoglavo porasla i zbog toga su se mnoge manje pivovare morale zatvoriti. U početku su pivovare mogle crpiti iz vlastitih zaliha, ali to je bilo moguće samo donekle. Unatoč rastu cijena ječma, on je počeo ubrzano padati.
Taj kontinuirani proces morao je izazvati odgovor državnih vlasti. Već sredinom 1915. godine uvedeno je pravilo da pivovare koje su prije rata proizvodile više od 15.000 hektolitara piva sada mogu kuhati samo 75% predratne proizvodnje. Ali ni to nije bilo dovoljno.
Na samom početku 1916. godine zakonom je utvrđeno da će se proizvoditi samo 35% predratne proizvodnje, pivo će se točiti samo 3 sata dnevno i uvest će se racionalni sustav. Jedna osoba mogla je kupiti 0,5 litara piva u gostionici ili 1 litru u vrču navečer. Ovakvo stanje stvari bilo je, naravno, vrlo nesretno. Pivovare su stoga pokušale zaobići situaciju, npr. proizvodnjom piva niže razine ili su počeli koristiti zamjenske sirovine poput šećera, krumpirovog škroba, kukuruza, prosa, ali čak i kestena i drugih sirovina.
No, vjerojatno će malo koga iznenaditi da ništa od toga nije spasilo situaciju, dapače, pogoršalo se. Krajem 1917. ovdje se proizvodilo samo 6% predratne proizvodnje piva, a cijeli ovaj industrijski segment praktički je propao.
Na selu su seljaci imali pravo zadržati 35 posto ječma za stoku. Naravno, često su ga koristili "crno" za kuhanje domaćeg piva. Ali to nije ništa promijenilo u vezi s kolapsom pivarske industrije i teškim vremenima čeških pivara. Morali su čekati kraj rata da se češko pivo vrati na scenu.
