Pivo i samostani

Pivo i samostani se međusobno prožimaju! Taj je utjecaj dvosmjeran. Neću posebno obrazlagati da redovno uživanje piva na potpuno poseban način usmjerava život samostanski. Taj učinak može dobro razumjeti svatko onaj, tko je neko vrijeme živio u samostanu. Pokušat ću dočarati i daleko suptilniji utjecaj, jer naime redovnici, baveći se proizvodnjom piva, daju tom životu potpuno posebnu, do tada nepoznatu kvalitetu.

Za istraživanje te međuzavisnosti nema boljeg mjesta od ovog – pivovara koja se zove Klášter (Samostan). Pivovara Klášter nalazi se u općini koja se zove Klášter Hradiště. I što je sad to? Pivovara, samostan (klášter) ili gradište (mjesto gdje je sagrađeno nečije sjedište)? Odgovor glasi: Sve to, ali postupno. Objasnit ću to poviješću: Kosmas govori, da je u pogansko vrijeme naša zemlja bila podijeljena na plemenske kneževine. U sjeveroistočnoj Češkoj stolovalo je pleme Hrvata, koji su ovdje, na ovoj uzvisini, imali svoje plemensko gradište. Gle – Hradiště. Přemyslovci, vladari središnjeg plemena Čeha, zemlju su pak ujedinili. Međuplemenskih ratova nije bilo mnogo. Přemyslovci su se radije odlučivali za brakove među kneževskim obiteljima, a tamo gdje su za takve veze postojale zapreke, posezali su za ubojstvima konkurentskih knezova. I poslije ujedinjenja zemlje ostala su stara plemenska gradišta važna središta. Stoga su se u njima gradile crkve i samostani (klašteri). I eto ga – Klášter Hradiště.

A pivovara? U njenom grbu čitamo godinu osnivanja 1570., ali to je greška. Tada je pivovara vjerojatno bila ponovno izgrađena ili proširena. Pivo se tu jamačno kuhalo i ranije, zacijelo od pradavnih vremena. Dokazat ću to vrlo lako, jednim jednostavnim pitanjem – da se tu nije kuhalo pivo, što bi pili muži hrvatski? A poslije njih redovnici? Ta prve pivovare u nas bile su u samostanima – najstarija je osnovana u Břevnovu još godine 993. (ali to najvjerojatnije ne odgovara istini), pa u Cerhenicama 1118!

Smatram da je samostanska pivovara u Klašteru djelovala i kuhala pivo poslovične kvalitete još prije nego što su 1420. godine ovamo prodrli husiti. Samostan su razorili vrlo pažljivo, od crkve je ostao tek pažnje vrijedan portal. Kad su razorili samostan zapalili su njegove ostatke. Bojim se da je u tom razaranju uništena i pivovara. Kad su husiti shvatili što su učinili u svom svetom zanosu, dali su se na gašenje požara, a priskočili su i vatrogasci tamošnjeg dobrovoljnog vatrogasnog zbora. Ali, sve je bilo uzalud. O ondašnjoj borbi sa stihijom svjedoči sentimentalna pjesma, sačuvana u narodu pojizerskog kraja: „Što ste vatrogasci, što ste radili, pa ste pivovaru izgorjet pustili…“

Pivovara na sreću ne može izgorjeti cijela; izgori kuhaonica, koja je na površini. Podzemni podrumski prostori ostaju. Zato je pivovaru lakše obnoviti nego samostan. U samostan se redovnici više nikad nisu vratili. Plemstvo, kojem je mjesto pripadalo od ruševina su izgradili dvorac – ne baš značajan, pošto tu nikad nisu stolovali; živjeli su u okolnim većim i udobnijim dvorcima. Zato je pivovara bila iznimna, cvjetala je, a gospoda su je često posjećivala. Posljednji od predbjelogorskih vlasnika bio je izvjesni Václav Budovec iz Budova. Na njemu je potvrđena istinitost ovdašnje poslovice:

 

Tko samostansku pivovaru previše ljubi

taj prije ili kasnije sve što ima gubi.

 

(Kdo v Klásterskym piwowárze prodljwá

 

Gospodina Budovca to je stiglo kasnije, kada je već bio osamdesetogodišnji starac, ali zato definitivno – na Starogradskom trgu.^*

Konačno dolazim i do utjecaja redovnika na kvalitetu piva. Pretpostavljam naime da je uravnoteženost okusa ovdašnjega piva, njegov „bouquet“, znak njegova samostanskog podrijetla. Dokazat ću to analogijom: Na svojim putovanjima svijetom u flandrijskom gradu Gentu našao sam pivnicu, čija je „pivska karta“ bila prilično opsežna knjiga. Nudili su naime dvjesto vrsta piva. Među njima najveći specijaliteti potjecali su iz samostana, pogotovo iz onih trapističkih. Trapistički red je veoma strog. Zabranjuje naime redovnicima govor, izuzev pravilnih zajedničkih molitava. Evidentno je da ta posve iznimna regula omogućuje koncentriranje stvaralačkog potencijala redovnika, koji se ostvaruje u skrbi za samostansko pivo punoj ljubavi.

Samostansko podrijetlo vrhunskih piva za mene je dokaz da uživanje u pivu ima veze s bogobojaznim životom. Pivo obično (a ono samostansko posebno) spada među dobre Božje darove, u kojima možemo uživati, radovati im se i hvaliti ih.

Osobno nemam nikakva samostanska iskustva; moja sklonost samostanskom pivu određena je činjenicom da po ženskoj liniji potječem iz toga kraja. moj pradjed je imao prekrasnu drvenu pivnicu u nedalekim Neveklovicama i bio je obožavatelj samostanskog piva. Nažalost, promašila nas je restitucija, pa zato nemam podataka o tome nastavljaju li sadašnji vlasnici zavjet moga pradjeda. Na samrtnoj postelji taj je dobri muž naime zaklinjao svoje sinove da ne dopuste da se obiteljske pipe oskvrnu konkurentskim pivom, a naročito je upozoravao na svijansku patoku.¹

Pijem u spomen na gospodina Budovca i svoga pradjeda i želim svima nama da nas dobri Božji darovi prate i u godinama koje dolaze! Uđi i ne pravi štetu!