Pet godišnjih doba

Britanski novinar Michael Jackson, koji se diči statusom najvećega svjetskog autoriteta za dragocjenu tekućinu, autor kultne televizijske serije u šest nastavaka Beer Hunter, koju je višekratno emitirala i Hrvatska televizija, potpisnik Enciklopedije piva i mnogih drugih pivskih bestselera, u najnovijem, sedmom, izdanju Pocket Beer Booka, svojevrsnog pivopijskoga vademecuma odnosno, ne zamjerite na eventualno nepriličnoj usporedbi, katekizma, govori i o tome kako je ranih sedamdesetih, u sklopu otočne kampanje za “real ale”, reafirmirana kategorija mini-pivovare. Sredinom toga desetljeća trend u Britaniji doživljava pravi procvat, koji zamjećuje i stanoviti Jack McAuliffe služeći na Otoku vojni rok, te po demobilizaciji odnosi ideju u Sonomu u Californiji, gdje njegova kućna pivovara New Albion Brewery označava start eksplozije koja za tili čas preplavljuje kontinent mini pivovarama te ih je danas, 20 godina kasnije, više od 1.200 i na organiziranim studijskim putovanjima proučavaju ih ekskurzije njemačkoga pivarskog ceha. To, opet, graniči s apsurdom, jer u Njemačkoj postoji gotovo 1.300 pivovara, od čega je oko 900 u nevelikoj Bavarskoj, a od toga broja 500 su male pivovare koje kuhaju po manje od deset tisuća hektolitara piva godišnje. Napokon, polovica je patuljastih s godišnjom produkcijom manjom od petine toga iznosa. Bavarske pivovare, recimo i to, plasiraju na tržište pet tisuća vrsta piva. Nalaze se u gotovo svakom selu i u pravilu pivo poslužuju samo u vlastitoj pivnici u kojoj se jede kruh iz krušne peći u dvorištu i uživa u mesu iz kućne klaonice.

To je tradicija. I to zapravo govori da su nekada sve pivovare bile male, minijaturne, patuljaste, mikroskopske i ovolišne. Logično, jer pivo je sve donedavno bilo strogo sezonsko piće i pilo se samo tijekom nekoliko proljetnih i ljetnih mjeseci.

Po nekim autorima pivo je izgubilo svoj sezonski karakter izumom hladnjaka, no to nije potpuno točno, jer hladnjak ne može značajnije produžiti rok trajanja piva, nego to čini postupak pasteriziranja, koji je Louis Pasteur smislio 1876. godine. Inače, granice sezone ispijanja piva pomaknute su nekoliko desetljeća prije toga, tako što se ječmeni slad čuvao do ožujka, pa se to pivo, izmišljeno u Beču, zove Maerzenbrau, tojest “ožujsko”. No za to nije bio nužan frižider, već je bio dovoljan jedan drugi “izum”, koji su svojedobno slijednici Cigana Melquiadesa pronosili bespućima ekvatorijalne Amerike i “prodavali” kao neviđenu novost mudraca iz Memfisa u kojoj je neuki puk Makonda prepoznao najveći dijamant na svijetu. To je led. U “selu mojem malom” isti se učinak postiže na sedmoj stepenici dobrog podruma.

Sezona, to po svim dobrim rječnicima znači godišnje doba i vrijeme koje je najpodesnije za neki posao, pa se tako spominju turistička sezona, kazališna i sezona lova ili kupanja. U tom smislu u Bavarskoj postoji izričaj o pet godišnjih doba, a peto je ono koje počinje u svibnju promocijom proljetnog bock piva. Malo po malo sezona pijenja piva stalno je zadobivala nove i nove granice, pa je danas cijela godina pokrivena nekom sezonskom vrstom piva. U ožujku i travnju se tako pije doppelbock, u svibnju već spomenuti obični bock, u lipnju, srpnju i kolovozu pivo koje Bavarci zovu izvoznim (export) i nude ga na bezbrojnim seoskim turističkim manifestacijama u vrtnim pivnicama, a u isto vrijeme paše i weizen bier od pšeničnog slada. Krajem rujna i nekoliko tjedana kasnije pije se ožujsko pivo i njegova “varijacija na temu”, Oktoberfestbier, naročito festivalsko pivo pripremljeno za poznatu minhensku pivsku svečanost. U studenom počinje sezona weizenbocka i božićnog piva.

Zimsko pivo, Weihnachtbier ili Christmassbeer, danas su prilično česte vrste piva, a ime božićnog sveca, svetog Stjepana, nosi i jedna pivovara, Weihenstephan, u sastavu Tehnološkog fakulteta u Muenchenu. Imuni nisu ostali ni domaći fahmani. Ruku na srce, oni poprilično kaskaju za svijetom, ali ipak hvataju korak. Predratna potrošnja piva per capita od 60 litara u ratu je pala na 50, no u posljednje je vrijeme skočila na respektabilnih 70 litara, a odnos ljetne i zimske konzumacije koji je, koliko jučer, bio 4:1, prepolovljen je na 2:1, a vjerojatno i manje. Božićno pivo koje već blizu čitavog desetljeća nudi Zagrebačka pivovara, i sada joj se ubrzanim koracima primiču i drugi je, vjerujte, ne samo pomodna novotarija, nego i iznimno kvalitetno pivo.

Stoga, ako vas u ove svete dane pohodi kakav darivatelj, tko god on bio, pa makar i crveni starac bijele brade (ne imajte prema njemu nikakvih predrasuda, jer Djed Mraz nije nikakva sramota ni coca cola izmišljotina; od flamanskog Sinterklaasa, danskog Julemandena, engleskog Father Christmassa, španjolskog Baltazara, švedskog Tomtea i francuskog Peirea Noela, te finskog Joulupukija - svi su božićni darivatelji djedovi, a neki su k tome i patuljci ili matori jarci ili, kao u Talijana i Rusa - žene, La Befana i Babuška, a tamo nikoga ne optužuju za blasfemiju i iznevjeravanje kršćanskih načela zbog uzimanja starca za simbol blagdana u čast malog djeteta), tkogod dakle donosio darove, pa makar i Djedek Mrazek, preporučujem da poželite u čizmi naći koju bocu Božićnog piva. Time će biti ispunjen i posljednji preduvjet da ostvarite svoju povijesnu zadaću i sudbinu - da blagdane provedete pred televizorom sa sve četiri visoko u zraku.