Od kolijevke do današnjih dana pivo mi je ponajdraža hrana

 

Sviđala mu se predstava po kojoj se redakcijski posao sastojao od toga da se beskrajno sjedi u birtiji uz pivo, i klafra. Najzanimljivije rasprave vođene su upravo o pivu, a to ga je jako zanimalo. Četrnaesta je, očito, dobra godina za upoznavanje s dragocjenom tekućinom, jer ima i pjesma koja kaže S četrnaest sam popio prvo pivo, a poslije piva sam pio sve živo (jer tad, tad sam bio mlad) a baš kao u njoj, i kao u Jacksonovoj životnoj priči, i sam sam upravo u toj godini prvi put potegnuo iz holbe. Međutim, tkogod iole drži do sebe, u svome životopisu mora imati i pasus o nenadoknadivom doprinosu općoj stvari još u djetinjoj dobi. Pa tako pamtimo izjave nekadašnjih takozvanih istaknutih rukovodilaca o tome kako su u osnovnoj školi ideološki radili s omladinom, ili razmetanja nekih drugih kako su najprije postali poklonici učenja stranačkih lidera, pa tek onda prohodali. A oni koji nemaju drugih sposobnosti, hvale se da su od malih nogu velike pijanice.

Istina je, doktori znanosti u pelenama zaista postoje, i među predškolskom djecom stvarno ima razbijača Mensinih top lista, ali to su veoma rijetki izuzeci, daleko od broja koji sugerira čitanje biografija. Stoga, iako je nepobitno da moji najraniji životni susreti s pivom također padaju upravo u vrijeme svladavanja prvih koraka i pokušaja da se zvukovi artikuliraju u suvisle riječi, kao pobornik poštenja i protivnik pretjerivanja (kad ne ide drugačije), moram skrušeno priznati da se to ne odnosi na konzumaciju.

Evo kako je to bilo. Dojenaštvo mi je proteklo u vrijeme petrolejke i skromnog standarda, pa i nepostojanja, ili nemogućnosti kupovanja, posebne opreme za bebe. Stoga se griz s mlijekom, koji je bio gotovo isključiva dječja hrana, bebama davao iz ambalaže za piće, na koju je bila nataknuta gumena duda. Prvo je to bila mala dvodecova bočica od nenadmašnog Vitasoka, a nešto kasnije, kad dijete i njegov apetit malo poodrastu, prelazilo se na pivski politrenjak iliti holbu, i to, u moje vrijeme i u tom kraju - apatinskog Jelena. Ista ta politra služila je i kao mlin za usitnjavanje keksa i šećera – pod pritiskom vješto vođenog staklenog valjka, uz neodoljivo pucketanje pretvarao se prhki keks - radnim danom narodni, a nedjeljom petit beure ili albert - u smjesu za ukusni obrok, a jeftini kristalni šećer u fini štaubcuker. Slijedilo je vrijeme u kojem nisam uspio dokučiti zašto pivo u Krčmi kolodvor kod čika Ivše, ako se pije u lokalu košta dinar i 75, a ako se nosi kući deset para manje. Iz tih dana, na čiji spomen mi i danas zamiriše tada još nezabranjeni salicil, koji je uz svaki zalogaj ukusnih domaćih kolača snažno udarao na nos, pamtim još i sliku spremanja paradajza za zimnicu, koje je mobiliziralo cijelu obitelj, te sam sudjelovao i ja – a još sam deran bio. Taj je posao bio to uspješniji što se više piva popilo, jer su pivske holbe tada bile nezamjenjive u toj sezonskoj raboti. To se, uostalom, nije promijenilo do danas. Boce su najprije beskrajno prali deterdžentom i žicom, čija je pletena drška veselo svirala stružući po grliću, pa ispirali u koritu od pocinčanog lima, koje je ujedno služilo i za kupanje. Slijedilo je zagrijavanje flaša u rerni, i napokon punjenje uvarkom, što je satima krčkao na peći. Na kraju, boce su zatvarane nakvašenim celofanom koji je pričvršćivan gumicama narezanim od zračnice bicikla.

Da li je taj prizor monumentalne nakupine pivskih boca prvi put pobudio zanimanje za njihov izvorni sadržaj, ili je to ipak učinio zorni prikaz iz jedne školske knjige? Naime, u čitanci iz toga doba bilo je nekakvo štivo o djeci koja u kantama nose pivo koscima na polje, pa ga putem odluče kušati. Stoga su znatiželjni žutokljunci zagnjurili glave u obilnu pjenu, koja se stvorila uslijed njihova trčanja i mlataranjem kofama. Gorčina koja ih je tamo dočekala nije im se, kaže taj članak, nimalo svidjela, no kako su bili sigurni da odrasli to ne bi pili kad ne bi bilo dobro, nastavili su se probijati kroz guste slojeve pjene sve do tekućine, od koje su se brzo opili.

Onda je stigla i ta četrnaesta i roštilj u prirodi, a uz njega i pivo, koje nije prošlo bez lelujanja svega u vidnom polju i grčenja u trbuhu, slično kako kod prvog uvlačenja cigaretnog dima. Ipak, jedno je sigurno -  prva politra nije me tako jako drmnula da bih zazirao od slijedeće. Zapravo, bila je to ljubav na prvi gutljaj. Pa je došlo Perino vrijeme, a Pero i ja smo bili k'o braća. Ilegalna vožnja u kućici za kočničara teretnog vlaka, švercanje u poslovnom, biciklističke ture Cvelferijom. I onda pivo, popijeno naiskap pred mjesnim podrumom, pivo za koje sam siguran da je imalo zeleni miris, samo ne znam da li mi se to činilo zbog trave na kojoj smo ležali, krošnje stare lipe iznad naših glava ili zelene pivske boce, ali pouzdano znam da je od silnog zelenila koje nas je okružilo i onaj komadić neba, prema kojem smo škiljili, bio iste boje.

Tko ne zna kako se slažu pivo i napolitanke, za toga je jasno da nikada nije služio vojsku. Nažalost, ne spadam u te koji su izbjegli vojnu obvezu, ali ne žalim što sam upoznao dotičnu kombinaciju. Pivo uz sendvič od četvrtine kruha i deset deka tirolske također sjajno paše, u što sam se nebrojeno puta uvjerio noseći namještaj u honorarnim poslovima preko student-servisa. U međuvremenu, zahvaljujući pivu, doznao sam i da miran i tolerantan čovjek može u bjesomučnoj svađi revati kao tovar, ili se ničim izazvan glupavo smješkati. U Karlovim Varima uvjerio sam se da se na dan može popiti deset piva, bez težih posljedica po psiho fizičke sposobnosti, a u Štipu i Bečkereku da paleta hmeljskih pripravaka daleko nadmašuje moje pretpostavke.

Krug zemalja, pa i kontinenata čija sam piva okusio stalno se širio, pa sam zaključio da solidne i vrlo zanimljive vrste kuhaju i u Tunisu, Rusiji, Kini, Kubi, Australiji i Južnoj Africi. I da postoji širok spektar različitih tipova, i u svakom privlačne značke piva, i da definitivno ne spadam u one koji bi za neko pivo mogli reći to je moje pivo, i nemam drugih piva osim njega. Slično kao Michael Jackson koji ni sam ne može reći koliko je piva probao, ali od dvije tisuće vrsta koje opisuje u svojoj posljednjoj knjizi vlastitih favorita, kušao ih je sve. On kaže: Možda zvuči nevjerojatno, ali još nisam našao svoju politru, i drago mi je što se to nije desilo. Kaže se, naime, da je za onoga tko je sve upoznao i probao, život završen, pa mislim da kao lovac na dobro pivo, nikada ne smijem pronaći ono najbolje. U tom trenutku bih izgubio posao i smisao svoga života.