Daruvarčani ponovno hodaju pogleda uprtoga u nebo. Ne samo oni, ali oni posebno. Vape za tekućom manom. Za božjim darom u vidu curka, romora, škropota, a najbolje - pljuska. Ne samo da su biljke kržljave, stabljike rahitične, lišće sasušeno, nego još i više zato, što česme sve manje grgoću i bukare klokoću, što se u cijevima batrgaju vodeni rudimenti, a u pipama legu pauci.
Na molitve su najviše upućeni ovdašnji komunalci – ne samo da ne bi bilo loše da im kiša pomogne u čišćenju grada, s kojim su u debelom zaostatku, nego je to i jedini način da gradski vodoopskrbni sustav spasu od sigurnog kolapsa, a možda i da stanu na kraju epidemiji sitnih kvarova, koji ovih dana rječito pokazuju da nevolja nikad ne dolazi sama. Ipak, stanje nije alarmantno, što ističu i komunalci, a da je zaista tako, vidi se i po tome što još nije uvedena, Daruvarčanima inače već poznata, vodena policija, inspekcijska ekipa, koja hoda gradom i špijunira sugrađane, koji zalijevaju vrt ili peru automobil. Također se ne obnavljaju i već dosadne priče o gradskom bazenu, jer su se ljudi valjda od njih umorili i shvatili da od priča nema nikakve koristi; o bazenu koji je svojedobno prokazan kao glavni krivac za raspad vodoopskrbnog sustava, jer je punjen iz vodovodne mreže, pa je nakon toga zatvoren i prepušten zubu vremena. Ne spominje se više ni to, kako je vodovod, projektiran tako da zadovolji sve potrebe grada tijekom pola stoljeća, potrošio sve svoje mogućnosti, i postao nedostatan nakon dvostruko manje vremena.
Uostalom, puk je gladan uvijek novih priča, pa ne mari za stare, a i vremena se mijenjaju, pa sada u kuloarima slušamo o polijevanju teniskih terena i nogometnih igrališta, te sportski poslenici moraju svakodnevno ponavljati i uvjeravati nevjernike, da se skupe teniske podloge, i ne manje skup travnjak lokalnog stadiona, od sigurne propasti spašavaju vodom iz Toplice, odnosno onim što je u njoj ostalo, posljednjim lokvicama u kojima ribiči golim rukama hvataju kedere. Priče o američkoj potrošnji svježe vode, od 1.855 galona po glavi stanovništva na dan, nikoga ne uzbuđuju, jer taj podatak baš najbolje i ne razumijemo, niti znamo što su to galoni, ni koliki su, niti nam potrebe premašuju koju kap vode, pa zavidimo čak i onima, koji je imaju u koljenu.
Što ćemo, međutim, s dobrim kućnim odgojem, što ćemo s bontonom, higijenom, edukacijom u duhu progresivnih postignuća? Kako odučiti djecu od mukotrpno usvojene istine da je čistoća pola zdravlja? Što staviti u udžbenike umjesto one kupajte se djeco, voda nije skupa i umjesto one druge prije svakog jela treba ruke prati, nemoj da te na to opominje mati, a što umjesto u zdravom tijelu zdravi duh, hladna voda uh, uh uh?
Hoće li nam, ako ovo potraje, glavni životni moto postati srednjostrujaški hitić nemoj piti hadvao? Ako je tako, a ne čini se kao da nije, onda, gospodo, prijeđimo odmah na pivo. Doduše, i u pivu je 88 posto vode, ali je u čistoj vodi ipak ima cijelih sto posto. Ušteda možda nije naročito velika, ali kao prvi korak i znak dobre volje, možda može stanje s vodom makar pomaknuti s pozitivne nule.
Ja tako mislim, Pakrački list 6, 29. kolovoza 1992.
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
