Werner - zvijezda koja ne tamni

O tome da i vlastodršci imaju „rasteretne manevre“, svjedoči i izreka o mjestu na koje i car ide pješke, no stoljećima o čučanju i stenjanju nije u povijesti ostavljano nikakvog traga. Junaci i drugi likovi, kako u literaturi, slikarstvu i glazbi, tako i u počecima mlađih umjetnosti i medija, ne štucaju i ne podriguju, ne puštaju vjetrove, i ne pate od zubobolje, a kašlju samo ako treba pokazati da imaju sušicu.

 

 

Dakako, ne stoga što autori drže da njihovi junaci to ne rade, nego zato što djelo valja uredno očistiti od svih suvišnosti, koje nisu u izravnoj službi fabule. No, kada se netko dosjetio da će neki film pogledati daleko više ljudi, ako ih s plakata u kino vabi obnažena dojka, stvari su krenule sasvim drugim tokom, te je danas, nakon svih valova, od crnih do novih, i poslije pop arta, undergrounda, seksualne revolucije, neorealizma i postmodernizma, demistifikacija dodirnula plafon, pa trivijalno i efemerno na velika vrata ulaze u svijet umjetnosti, koja je definitivno deflorirana i život koji slika prokazuje kao običan, baš kakav je i onaj, koji sami baštinimo.

U navali običnosti, u tom procesu koji još traje, značajno sudjeluje i pivo, pa scene, stranice, tabloi, platna i ekrani, i sve drugo čime se prenose umjetnička djela, vrve od boca, čaša, krigla, vrčeva, massova, mjera, pinta, holba, politrenjaka, doza i limenki. Ključni, pa i sudbonosni dijalozi, vode se na šanku uz pivo. Dragocjena zlatno-žuta tekućina, prelijeva se iz života na stranice albuma i obrnuto – preko okvira stripovskih kvadratića pivska se pjena cijedi svuda unaokolo. Zacijelo ne treba boljeg primjera za spregu piva i stripa od lika i djela Hogara Strašnog, iz pera Dicka Browna, koji i fizički nalikuje na bačvu piva ili na krigl, a nasuprot tom prizemnom, hedonističko-epikurejsko-bonvivanskom motrištu, stoji sofosticirana saga Les maitres de l'orge, Gospodari ječma autora Van Hammea i Vallesa, uzbudljiva pripovijest o belgijskoj dinastiji pivaraca, koja osvaja podjednako kritičare kao i čitateljski puk, te ne silazi s lista stripovskih bestselera. Između ta dva ekstrema leže svjetovi, a njima teku nepregledne rijeke i potoci nenadomjestivog napitka od hmelja i ječmenog slada. Jedna od njih potekla je prije 16 godina, u ožujku 1981. u Kielu, na krajnjem sjeveru Njemačke. Riječ je o stripu Werner autora Rötgera Feldmana, alias Brösela, i to je ono o čemu je ova priča.

Nezaposlenost i zabava bile su dominantne odrednice Feldmanova života sedamdesetih. Posao litografa izgubio je kada je neobljubljenoga šefa nacrtao u jednom stripu i otada je šest godina živio od naknade za tražitelje posla na flensburškoj burzi rada. Ljeta je s prijateljima provodio sunčajući se na sjevernomorskim plažama, a zime muvajući se po špici i vozeći sada već čuveni motorkotač Horex, drndavu krntiju s koje se stalno nešto mrvilo i otpadalo. Stoga su ga njegovi pivski drugovi i prozvali Brösel, Mrvica, a slijedom te analogije kielsko nakladničko poduzeće, čiji je on bio prvi, a dugo vremena i jedini pulen, dobilo je ime Semmel (žemlja) Verlach (nova tvorba od Verlag- izdavač i lachen-smijati se).

To sjajno vrijeme puno radosti, veselja, bezbrige, pošalica, cveba, ujdurmi, zezanja, gegova, štosova, lakrdija, otkačenih dogodovština, nadmudrivanja s policijom, tankiranja u točionicama piva, Brösel je počeo bilježiti u kratkim stripovima, rađenim za šalu, iz čiste zabave, svome društvu, a onda ga je gostioničar u okupljalištu Club 68 u Kielu, Holger Heinze, poučio da se time može zaraditi novac. I zaista, 1978. pojavljuju se njegovi radovi na stranicama satiričnog magazina Pardon, nakon čega ga njegov stari pajdaš Winfried Bartnick angažira u gradskim novinama Station to station, pa burza rada u Flensburgu ostaje bez svoje stalne mušterije. Slijedeće godine na ljetovanju u Italiji, uz gitaru se u jednom improviziranom bluesu rodio Werner, koji nakon gomile objavljenih zgoda, u ožujku 1981. godine dobiva i prvi album. Semmel Verlach, osnovan posebno za tu prigodu, imao je sjedište u Bartnickovu trosobnom stanu, a prodaja optimistične naklade od deset tisuća primjeraka, donijela je izdavaču prave noćne more. Išlo je, doduše veoma dobro i sigurno, ali strahovito sporo. Primjerci albuma kasnije su poslani redakcijama novina, magazina i časopisa, a odaziv je bio sjajan, pa doskora Werner, osim na krajnjem sjeveru, postaje popularan i u drugim krajevima Njemačke, gdje je Bröselove pošalice, koje vrve od igre riječima, novih tvorbi i grotesknih skovanica u sjevernjačkom dijalektu, bilo nemoguće razumjeti bez prijevoda. Tako ni čitatelji bulevarskog tiska nisu mogli pratiti Bröselov original, pa je za tabloid Bild Werner preveden na – njemački. No ta „jezična barijera“ nije omela ulazak na prestižnu bestseler listu uglednog magazina Der Spiegel, na kojoj je Werner jedini strip. Prvi album pod nazivom Oder was? doštampavan je čak 33 puta, i dosegao ukupnu nakladu od preko 600 tisuća primjeraka, a već nakon četvrtog albuma tiraža Wernerovih pustolovina premašila je milijunsku cifru. Do sada je objavljeno devet albuma, ne računajući tematske knjige i kompilacije, a Wernerov rječnik prihvatio je sav pivopijski puk, pa sada svaka beba zna što je to Tass Kaff (šalica kave) ili na primjer Flasch Flens, kako društvo iz stripa naručuje svoje omiljeno pivo iz lokalne pivovare Flensburger Brauerei Petersen.

Werner nije samo strip, to je puno više, pa i način života. Značke, bedževi i telefonske kartice, naljepnice, figure, razglednice i igraće karte, čaše, pepeljare, upaljači i posteljina, to je samo dio ogromne količine raznovrsnih drangulija, koje izdavač nudi u posebnom katalogu, a posljednja vijest kaže da je Wernerov kalendar za 1997. godinu, zbog goleme potražnje, tiskan u rekordnih 70 tisuća komada. Prije šest godina snimljen je prvi, a ove godine i drugi film o tom otkačenom pivopiji, a te je celuloidne uratke vidjelo deset milijuna ljudi. Još i danas priča se o Utrci, koja je od 2. do 4. rujna 1988. godine izazvala veliku seobu Nijemaca na sjever. Uz open-end rock koncert, na kojem je nastupio i Roger Chapmann, letjeli su i baloni, letio je i kamion Flens-pivovare i to preko 27 poredanih motorkotača, a finale trodnevnog urnebesa bila je utrka Bröselova Heroxa i Holgerova Red Porschea. Izdana je i ploča sa snimkom koncerta, a cijeli hepening dospio je u legendu.

No, ni to još nije bio vrhunac. Godinu dana kasnije, pivovara Gilde iz Hannovera proizvodi pivo s Wernerom na etiketi i pod imenom, koje se koristi u samom stripu – Bölkstoff (ne tjerajte me samo da to prevodim; redovni izvori ne nude rješenje – tek frazeološki rječnik kaže da Stoff u žargonu Sjevera znači pivo i vino, a bölk da bi moglo doći od bölken – tuliti). Iste se godine pojavljuje i novi, peti album, a na naslovnoj stranici neokrunjeni kralj piva Werner, visoko diže bocu upravo toga novog piva s velikim W na porculanskom zatvaraču. Flensurger Brauerei Petersen u naslovu koji glasi Besser ist das! (Bolje je to) prepoznaje nelojalnu konkurenciju i opasnost za svoj kultni status, stečen upravo zahvaljujući Werneru i njegovu izričaju Flasch Flens, te se nakon usvojene tužbe strip prodaje s cenzorskom crnom trakom preko naslova. No, pomama je nezaustavljiva. I za stripom, i za pivom. Kako Gilde Brauerei ne distribuira pivo na jug države, ono u Bavarsku i drugdje dospijeva privatnim kanalima, a pivovara muku muči s povratom ambalaže, jer bezbrojne boce i sanduci završavaju u rukama kolekcionara, kao egzotični i veoma traženi suveniri.

U međuvremenu, Brösel je uz pomoć prijatelja iz Semmel Verlacha osnovao novu etiketu Achterbahn, u čijem okrilju nastaju daljnje avanture Wernera i njegova pivskoga mnoštva. Obljubljenost je nesmanjena i priča se nastavlja. Kao što i život ide dalje. Jer, Werner i nije samo strip, i nije samo pivo. Werner i jest život, zar ne?

 

 

Što je danas s onim žovijalnim pivoljupcem, za kojim se posljednjih petnaest godina raspomamljivao čitav germanski pivski puk, i kompletan stripovski auditorij sveudilj njemačkog govornog područja i šire? Što bi rekao pjesnik – „dal' se drži na svijetu, ili je predao meč?“ Prate li ga još fanfare i lovorovi vijenci, ili u zapećku ropotarnice žulja gol fažol i cucla mineralvaser? Luduju li i sada Švabe za kreaturom s četiri dlake navrh ćelave glave, dva slonovska zuba i nosurinom oblika i veličine repe, ili je svakog čuda i gosta tri pjatiljetke dosta? Je li Werner sišao s povijesne pozornice, s filmskih plakata i s vrhova lista bestselera? Ako nije, zašto nije? Razbarušeni ćelavac, nosonja i zubizareta, hvala na pitanju, dobro je i zdravo, što i vama želi od Boga i srca svoga, i ne misli tako skoro objesiti krigl o klin. Među velikim brojem razloga za stalno i uredno trljanje dlanova svih, koji su u dugačkom lancu trgovaca Wernerovom slavom, uz onaj da se radi o liku s puno humora i životne radosti, važnija su ipak druga dva:

Prvo, Njemačka je neprikosnovena i neusporediva prijestolnica stripovskog nakladništva, zemlja u kojoj uz dva gigant-izdavača – Carlsena i Ehapu, koji godišnje tržištu ponude po stotinu novih albuma, od prodaje stripova sasvim dobro živi još tridesetak drugih. Broj stalnih i redovitih časopisa i magazina u toj je zemlji dvocifren, i u njoj računala nisu uništila produkciju, pa se istovremeno stripovi čitaju i na internetu i na papiru. Također, u Njemačkoj neki stripovi u knjižare kreću s milijunskom nakladom, što je uistinu prava rijetkost (ne računajući, dakako, Sjedinjene Države i Japan, koji se ipak mjere drugim aršinom). Njemačka je, na kraju, zemlja u kojoj se stripovskom auditoriju nudi uglavnom licenčni program, pa svaki uspješni domaći strip ima posebnu težinu i značaj.

Drugo, Njemačka je u višestrukom smislu i prijestolnica piva. Doduše, žitelji zemlje kobasica i kiselog kupusa, trenutno nisu prvaci svijeta u konzumaciji dragocjene tekućine, u čemu su ih nedavno prestigli Česi, koji sada vode sa 159 prema 137 litara per capita (između njih još su Irci sa 141 litrom po glavi stanovnika godišnje), ali u mnogim su pivskim stvarima bez premca: svaka treća pivovara na svijetu smještena je u Bavarskoj, u kojoj je 900 od ukupno 1300 njemačkih pivovara. Nijemci imaju Oktoberfest – dakako u Münchenu, glavnom gradu Bavarske – koji tijekom dva rujansko-listopadska tjedna posjeti sedam milijuna turista-pivopija iz čitava svijeta, i na kom se, sve vrteći se oko piva, „obrne“ milijarda i pol njemačkih maraka.

Onda je jasno, da je spoj piva i stripa formula totalnog uspjeha i da duhovit strip o pivopiji mora požnjeti lovor. Takav je slučaj s Wernerom. Upravo ovih dana, strip junak koji od 1978. spada u njemačka kulturna dobra, u novoj je ofenzivi. Rötger Feldman - Brösel, i njegov brat Andi, prionuli su na posao i pripremaju treći film o nosozubu. Werner 3 u ovom trenutku još nema naslova, a u igri su Gekötzt wird spater i Im Schrank ist noch Licht. Priča tek nastaje, i o radnji se ne zna gotovo ništa. Poznato je da će biti nekih novih likova, da „šljakerske“ poslove na crtanju obavljaju Tajvanci, Južnokorejci i Kanađani, te da se ručno radi tek svaki 20. crtež, a sve drugo posao je računala. To je posebno iznenadilo poklonike i poznanike Brösela, koji se sve do sada uspješno opirao tim „novotarijama“. Tako je na prvom filmu, koji, usput budi rečeno, nije samo animiran, nego ima i igranih dijelova, čak 80 crtača napravilo tijekom godine dana sto tisuća crteža, što je producente stajalo šest milijuna maraka. 1996. na drugom je Werneru (Das muss kesseln) 320 crtača izradilo 120 tisuća sličica i tada je u posao uveden kompjutor, ali samo za oživljavanje stvari na kotačima, dok su ljudski likovi animirani ručno.

Broj gledatelja prvih dvaju filmova u međuvremenu se povećao na preko 11 milijuna, a među njima je i vaš autor, kao i lijep broj drugih hrvatskih televizijskih gledača, jer njemački satelitski programi često prikazuju Wernerove pustolovine. Posljednji put film prvijenac Beinhart mogao se vidjeti na uskrsni ponedjeljak na kanalu Pro Sieben. Praćenje satelitskih kanala i molba da vam strip o Werneru, ili limenku Bölkstoffa donese prijatelj, koji putuje u Njemačku, za sada su jedini načini da se zbližite s nosatim zubonjom, jer još nema nikakvih naznaka da bi hrvatskom konzumentu Wernera ponudili domaći izdavači, distributeri ili pivari.