Paviljon

Ima ovaj grad, koji je unatoč svemu i lijep i drag, mjesta, objekata i stvari za koje je svjestan da ih zaista vrijedi posjedovati, pa to i pokazuje dužnom skrbi i poštenim odnošenjem. A ima, opet, i onih koje je zanemario, ostavio na cjedilu i zaboravio. Stoga se o njemu, gradu, gdjekad govori tako sjetno.

Da se pronađe takav primjer ne treba vam potegnuti dalje od kupališnog perivoja koji nije više od pedlja udaljen od središnjeg gradskog trga, a na samom njegovu početku stoji muzički paviljon. Ili glazbeni, ili kako vam drago. E, za njega plediram, i optužujem i j'accuse i ako to pomoći može kažnjavat ću strože i bla-bla-bla. Tražim da se dotičnoga i gorespomenutog paviljona izvadi iz prašnjave ladice, otme iz ralja nebrige, da mu se odstrane naftalinski ulošci, pomete paučina i vrati bivši smisao. Nedavno je on, doduše, osvježen bojom, pa je poslužio za igranje kartaškog turnira, ali gdje je to od onoga što bi paviljon imao biti. I što je uostalom jednom već bio.

Ali, samo se još najstariji i oni s najboljom memorijom pamćenja sjećaju promenadnih koncerata za parove u špancirgangu i gospodu kupališne goste u kikotu. Desetljećima se na podij ne penju kapelnici, koncertmeštri, zborovođe, altovi, basovi i tenori, trumpete, bubnjevi i činele. Sada tamo možeš još jedino ti, dragi štioče, ili ja, ili tkogod drugi dovoljno neoprezan da riskira podsmijeh, etiketu čudaka, ridikula i oriđinala, te upiranje prstom, pa procupkati trošnim patosom, nasloniti se na braon-modro-limunčastu ogradu i osmotriti aleje, rundele i rijetke primjerke arboretumske flore. Quercus robur, Acer negundo i Vatroslav Lisinski lijepo su društvo, nego šta.

Časni starčić paviljončić i sam je spektator zbivanja u parku i svjedok lijepog komada povijesti. On zna da je svako drvo antologijsko ako se uz njega dvoje ljubi, a bilo je toga, oho-ho, i kako stradava dostojanstvo stoljetnog orijaša kad uz njega digne nogu kakav prigradski mješanac, čega također nije da nije bilo. A pred očima mu, na vrtuljku i klackalicama preko puta, na toboganu i ljuljačkama, rastu neki novi klinci, ni redni broj im se više ne zna, a s njima i pripadajuće mame.

Stvarno, zauzmite svoje mjesto na ogradi paviljona. Bacite čežnjivi pogled na prolazeću raskošnu mladost sapetu u tijesni jeans, na pregolemu galeriju likova što će proći kraj vas, koliko god kratko promatrali. Škicnite na krošnje neobičnog raslinja, primijetite kako se neke već odjenule zeleno, dok druge na to još i ne pomišljaju.

I sad vi, štovani čitatelji, vjerojatno pitate a gdje je u ovoj priči pivo? Pa, eno ga u vrećicama, cekerima, korpama i torbama namjernika i šetača. Posebno u onih koji su najbrži. To oni žure kući da svoje boce Staročeškog što prije stave na led.

Objavljeno na Radio Bjelovaru 14. travnja 1995.