Otkup sirove kože

Kako sam sretan čovjek, kako me gotive naše vlasti, i kakve je silne ljepote meni donijela naša dobra, Nezavisna i Suverena! Ne baš odmah, ali ubrzo Domaćin, pred svima, kazuje: „Znaš šta, Sidrane?

Pusti ti Državu. Mi ćemo tebe ovdje uknjižiti, evidentirati, kao da si kod nas zaposlen. Jasna! Napiši Sidranu koje si sve papire trebala prinijeti kad si se zapošljavala! Nećeš biti zaposlen, i nećeš imati nikakvu mjesečnu plaću, ali ćemo upisati kao da je imaš, odredićemo neku prosječnu visinu, jer prema nekoj veličini se moraju uplaćivati svi ti doprinosi, jeltako, i dobićeš zdravstvenu knjižicu, i ti i tvoja žena i tvoja djeca. Staž, penzija, je li uredu?" Kako da nije uredu, hoću da zaplačem, teturam u duši, a predamnom nema pića, te alkoholne štake, kojom sam naučio da se pripomažem pokatkad, kad mi se zaljulja. Ustanem - baš i hoću da svi vide kako mi se ljulja, i kako su mi oči pune suza - i kažem: „Dragi Adil-beže! Malo me je sramota što mi se plače, jer i ja sam tu negdje još malo pa starac, ali mi dozvoli da ovu svoju neprijatnost (brišem oči desnom rukom) okrenem malčice na humor. Kad si rekao da ćeš mi odrediti nekakvu fiktivnu plaću 'u visini prosjeka', da li si mislio na bosanski ili na švicarski prosjek?" Nasta grohot, sveopći urnebes. „Alberte, donesi piće Sidranu!" To kaže Adil-beg, a većina prisutnih zna da privilegiju konzumiranja alkohola u njegovom Bošnjačkom institutu, prema njegovoj odluci imaju samo trojica Sarajlija, i da sam ja jedan od te trojice.

Ulomak iz autobiografskog romana Otkup sirove kože, Naklada Ljevak 2011.

Abdulah Sidran (Sarajevo, 2. listopada 1944.) Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao "vodeći dramaturg." U književnosti se javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju "šezdesetosmaškom". Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća "Svjetlost", Zmajeva nagrada, itd.). U ratu objavljena, knjiga njegove poezije "Sarajevski tabut", nagrađena je izuzetnim priznanjem, "Nagradom slobode", PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.)

Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu "Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo".

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji ("Sjećaš li se Dolly Bell?", "Otac na službenom putu", reditelja Emira Kusturice, "Kuduz" Ademira Kenovića, (A)Torzija, itd.). Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu. (Izvor Wikipedija)