O holbi, pinti, mazu, krigli i svemu što uz to ide, a naročito o pjeni

Znali su ga stari Sumerani i Babilonci, kuhali Egipćani i Grci, hvalio ga Ksenofon, točili Kinezi i Tibetanci, tamanili Germani. Uvijek je to bilo obljubljeno i jeftino narodno piće, premda su Gali uz pučku kormu proizvodili i nobl-verziju s medenom vodom, za gospodske salone. Riječ je o pivu, tom gorkasto-slatkasto-kiselkastom napitku od hmelja i ječmenog slada, u čijoj se zlatastoj bistrini zrcali povijest epoha, i na čijoj su postojanoj pjeni sazdane stereotipije o čitavim nacijama.

Pjevali su mu ode, skladali himne, pisali romane, govorili bajke, snimali filmove, slikali ga i crtali. Ta, tko još nije vidio Tuborgova Žednog čovjeka, raskošno dimenzioniranu ljudeskaru, koja briše potoke znoja s tusta čela, ili dobrog vojnika, poslušne hlasim, Švejka, crvene babure i ispupčenog šinjela? Ili Franza Biberkopfa, kako pivski razvaljene trbušine i hmeljski opijen, baulja zadimljenim krčmama Alexanderplatza? Svijet je, napokon, pun dobroćudnih trbonja, bezazlenih orijaša, koji žeđ taže posežući za vrčem, kriglom, mazom, bocom, holbom, polićem, pintom, politrom ili dozom piva, pivkana, pivčuge, bire, pilsa, pilznera, premiuma, alea. Koji utapaju dušu u obilju bijele pjene.

Da nije tako, ne bi bilo toliko vašara, festivala, na kojima pivo teče čak i iz fontane, prvenstava u brzini i količini ispijanja, guinnessovih rekorda u desetak pivskih disciplina. Ne bi vrvjelo od kolekcionara, i ne bi u šankovima dubili specijalne udubine za drobove veselih pivopija, osnivali pivske političke stranke, gradili pivnice za po pet tisuća ljudi, podizali sajmene paviljone i za daleko veća mnoštva, i održavali u životu pivovare stare gotovo cijelo tisućljeće.

No, dok su u Njemačkoj, primjerice, sve češće etikete s naznakom da je to i to pivo proizvedeno prema odredbama Zakona o čistoći, Reinheitsgebota iz 1516. godine, a to znači da sadrže samo ječam, hmelj i vodu, uz, dakako, dodatak kvasca, dotle naši propisi dopuštaju da se svaki sastojak, osim valjda vode, nadomjesti nečim drugim, nekim surogatom.

Čak i takvi kakvi jesu, naši zakoni ipak izrijekom zabranjuju, da se gost posluži pivom nastalim slijeganjem viška pjene od točenja prethodnih krigla, pa bih opet volio vidjeti pipničara, koji to ne čini. Također su posve rijetki ugostitelji koji su ovladali prvom lekcijom iz pivskog udžbenika, a ona kaže da se pivo nipošto je poslužuje na sobnoj temperaturi, već – ako se radi o svijetlom pivu, lageru ili pilsu – na 8 do 10  stupnjeva. Također – u Daruvaru, gradu koji ima najstariju pivovara u ovom dijelu države, i koji je hrvatski centar češke manjine, o čijoj pivskoj ispravnosti nema nikakve sumnje, u tom gradu, dakle, nema pivnice, pa onda nemate gdje ni inzistirati na manirima pivske kulture.

Procjenjujući kako bi to moglo izgledati, možda je tako i bolje.