Nymburk

Nymburška pivovara na obali Labe nasuprot povijesnog grada utemeljena je godine 1891., a već 1895. kuhala je pivo. To mjesto nije baš naročito pogodno; pivovara stoji na vodoplavnom području, pa stoga ne može imati podrume ispod zemlje, nego iznad. A nadzemni podrumi trebaju umjetno hlađenje; nekada se tako u pivovarskim komorama za hlađenje cijele godine otapao led iz Labe.

Gospodin František Hrabal, otac pisca Bohumila, došao je u Nymburk 1920. godine. Obitelj je zajedno s pivovarom prolazila i dobro i zlo, a gospodin upravitelj se očito dobro dokazao. Očito, jer je nakon okupacije opet postavljen za upravitelja pivovare, ovoga puta „narodnog“. Ali to je izdržalo samo do veljače 1948. godine. Za komunističku vrhušku je izgleda o pivovari i pivu previše znao, pa mu je bilo otići.

Bohumil Hrabal je u nymburškoj pivovari odrastao i sjećao je se – na sebi svojstven način – kao „svoje male pivovare“:

Kad sam imao šest godina, te 1920., s roditeljima i bratom uselio sam se u nymburšku pivovaru i počeo sam opažati sve te ljepote što su me okruživale. Pod prozorima kuhinje i sobe bio je ogroman vrt, sve vrste voća tu su se protezale sve do sladare, rijetke mirabelke i jabuke i kruške i na kraju redovi oraha i tik do gumna aleje šljiva… A ja sam pomalo razgledavao i ulazio u štalu, gdje su bila četiri para teških konja i dva para pivarskih volova a ja sam rano ustajao i gledao sam, kako kočijaši polako prežu konje i malo pomalo i eto nas do skladišta piva a tamo sam vidio, kako pivovarci kotrljaju burad a kočijaši je tovare na teška kola, onda dovode kočijaši ona dva para volova i tovare na platon burad, na svaka kola još su tovarili bure s usitnjenim ledom i onda se pivo razvozilo po gostionicama u gradu i selima nymburškog kotara… O praznicima sam imao tu čast da sam mogao sjediti pored kočijaša i kočijašiti, i tako sam upoznavao sela, na kraju sam bio čak i u Loučenju… Ali ja sam zahvaljujući tome što je k nama dolazio stric Pepin i radio u sladari, ja sam upoznao i gumna a to je bilo ono najljepše… proklijali ječam je mirisao a ja sam mogao u njega leći i osjećao sam kako je ječam topao i kako klija…

Pivovara u Nymburku

Radnici u sladari na poslu su pjevali i ja sam sa stricem Pepinom znao s njima sjediti u radničkim odajama i gledao sam kako si radnici u sladari kuhaju na pećima i kako gule haringe i kako piju pivo i kako se znaju veseliti i kako umiju zbijati šale sa stricem Pepinom… I tako sam naučio kako sve to ide dok od ječma ne nastane slad, svuda je to mirisalo i ja sam volio prelaziti preko mosta koji spaja sladaru i varionicu i tako sam zabezeknuto gledao kako se kuha pivo u ogromnim mjedenim kotlovima, pa kako mlado pivo cijevima ide do kanala, pa se odonud razlijeva u velike tave iz kojih se pušilo, a vonjala je ta mladina preko rijeke sve do grada a ljudi se radovali, govorili su to je divan miris, bit će opet finog piva… i ja sam za godinu dana već znao sve poslove u pivovari, volio sam sjediti u bačvariji i nisam se mogao nadiviti tom poslu bačvara, koji moćnim sjekirama od duga sastavljaju burad, tu je opet bio samo i samo miris smole i triješća od hrastovog drveta, drugdje sam gledao kako smole burad, kako nasmoljena burad okreće na rotirajućoj osovini i kako iz otvora za punjenje uokolo bureta kulja plavi dim od smole uštrcane u burad, i stric Pepin je tu radio baš kao i svi ostali u pregači, uzeo bure, podupro ga koljenom, namjestio na iglu, iz koje je u utrobu bureta špricnula vruća smola iz užarene peći za smoljenje… I drugdje sam motrio majstora bačvara, kako je na žici spuštao upaljenu svijeću u burad pripremljenu za punjenje pivom, gledao sam majstora koji je bio garant da će burad biti čista i da se smola neće runiti… zalazio sam i u vrione podrume i vidio tamo one radnike vrionice kako se naginju nad vrione bazene, kako prate procese vrenja i zriobe piva, vidio sam da imaju šalove, jer tu je svuda studen, iza zidova se uzdiže ta gora s četiri kata leda, prolazio sam pokraj hrastove buradi od pedeset hektolitara, gdje je pivo dozrijevalo u lager… gledao sam kako je opasan posao punjenja piva iz bureta u boce… vidio sam svuda, gdje se pivo vari, dobro stoje stvari, ali je to posao za muške, koji nekad moraju raditi ne samo u hladnom, nego i pri svjetlu lampe ili žarulje.

I za tih četvrt stoljeća sam došao do spoznaje da i danas ljudi koji rade u pivovari znaju ne samo zapjevati, nego se znaju i veseliti i imaju smisao za humor onako kako je to bilo nekad, kad je tu radio stric Pepin. Danas sam već stari gospodin, ali kad god me obuzme čežnja, dovoljno je da zatvorim oči i uspomene naviru, opet je tu sve što je bilo nekad, ne samo u Nymburku u vrijeme moga djetinjstva i mladosti, ali uglavnom to kako je izgledala i kako je živjela moja stara mala pivovara s mojim roditeljima i bratom i našim prijateljima, ali ja vidim sve te radnike i sve sladare i kuhare, napokon jasno vidim čak i našeg domara. Sjećam se da si je ta moja mala pivovara mogla priuštiti sve najbolje, i da je imala svoje alate, svoje četke, pa i svoju jamu za vapno, jer gdje se kuha pivo, tu mora biti čisto, ne samo unutra, nego i vani. i tako mislim, kada za pet godine pivovara bude slavila stoti rođendan, ta bi si to državno poduzeće moglo priuštiti da na stalno zaposli dva zidara i tako nastavi tradicije moje, meni tako dragocjene male pivovare…¹

Spomen ploča i etiketa s likom B. Hrabala

Nakon odlaska gospodina upravitelja Hrabala doživjela je pivovara niz organizacijskih promjena, pripadala je raznim poduzećima, opetovano reorganiziranih. Pivo se međutim u Češkoj pije u svim režimima, pa je tako nymburška pivovara sve te režime preživjela. Nakon 1989. godine postala je sastavni dio dioničkog društva Pivovare Bohemia, onda se osamostalila i očito joj dobro ide. Njena proizvodnja doseže gotovo sto pedeset tisuća hektolitara piva godišnje, u vlastitoj sladari proizvodi tisuću sedamsto tona slada.

Nymburški pivovarci nisu prihvatili moj savjet: „Princeza Eliška“ se ovdje za sada još ne kuha. Ali se zato kuha nekoliko vrta Postrižinskog piva: Doktorova osmica, pepinova desetka, tamna jedanaestica, Zlatovar svijetla jedanaestica, Francinov lager 12 postotni, izvozni Gold Bohemia Beer, specijalni Bogan 13 postotni i još piva Staročech i Kralovar.

Odlazeći iz pivovare poklonimo se spomen ploči gospodina Hrabala i preko kamenog mosta prijeđimo u stari grad. Sačuvane su njegove zidine s dvama vodenim opkopima, koje je punila rječica Mrlina, i groteskno malene kućice na nekadašnjim bedemima. Dio srednjevjekovne gradine s kulama rekonstruiran je i igra u ponekom povijesnom filmu ili bajci. Nas će posebno zanimati bivša ribarnica na Labi, gdje je princeza onomad sjahala s konja, i kuća s romantičnim reljefom koji prikazuje kako Nymburžani dočekuju princezu Elišku. Ta kuća začudo ne stoji na trgu, gdje je Eliška tada stanovala. nego u modernom dijelu grada u ulici koja vodi prema glavnom nymburškom kolodvoru. Danas je ta zgrada prilično propala, reljef je oštećen i pootpadao, a preko njega vise kabeli televizijskih antena… Dok sam fotografirao reljef, zaustavio se jedan mještanin koji je prolazio na biciklu. Rječit je i poučava me da je vlasnik te kuće bio doktor Antonin Brzorad, lokalni velikaš, koji je zaslužan i za gradsku bolnicu. Shvaćam da je liječnik, kojega znamo uglavnom samo po jednoj životnoj epizodi, naime, samo po tome da je zaspao na divnim njedrima postrižinske gospođe upraviteljice, bio stvarna osoba, i da njegov akcijski radijus nije završavao u pivovari. Godi mi također i saznanje da i drugi ljubitelji piva osim mene cijene posjet princeze Eliške Nymburku.

Sastanak Old Beer Cluba u Nymburku

A domaći građanin poučio me još i ovom: Nakon Eliškina boravka u Nymburku se pivo i dalje lijepo kuhalo i pilo. Sve do tridesetogodišnjeg rata… Godine 1620. upala je u Nymburk carska vojska. Pljačkala i prisilno obraćala stanovništvo na katoličku vjeru. Onda došla konfiskacija gradskog vlasništva zbog sudjelovanja u ustanku češkog protestantskog plemstva. Rijeke mještana odlazile su iz grada. Osam godina kasnije (1628.) ukazao je car Ferdinand II gradu milost i vratio preostalim građanima imanja i povlastice. Nymburžani međutim nisu dugo uživali u tim privilegijama, jer su već 1631. u grad nahrupili Sasi. U njihovoj provali izgorjele su tri četvrtine grada.

Godine 1634. dolaze Sasi još jednom. Spomen ploča na crkvi svetog Egidija (sv. Jilji) podsjeća na to drugo osvajanje, kada su luteranski Sasi – koji su se predstavljali kao spasitelji češkog naroda od habsburškog katoličkog porobljavanja – prodrli su u crkvu kroz sjeverni ulaz i poubijali mještane koji su se tu sakrili, ustvari samo žene, starce i djecu. Nakon toga krvavog događaja, prestalo se u crkvu ulaziti na sjeverni portal, zatvoren je i otada se više ne otvara. U Nymburku je tada ostalo živih jedva nekih trideset ljudi.

Mislio sam do sada, da se u crkvi ne ubija, da je crkva mjesto azila. Ali, i sveti Vaclav je pošao u crkvu sakriti se pred ubojicama – i ubijen je pred njenim zatvorenim vratima. Dakako da je to pravilo od samog početka imalo iznimke: već nedugo nakon Vaclavove smrti na Libici su Slavnikovci pobijeni u samoj crkvi; visoki politički interesi očito opravdavaju kršenje religijskih običaja – barem u očima Přemislovaca, koji su se tako oslobodili konkurenata. Ipak – barem sam ja to tako uvijek zamišljao – kršćanska načela i ljudskost postupno su nadjačavali stara barbarstva. Ali, vraga, u tridesetogodišnjem ratu već se ponovo veselo ubija u crkvi! Valjda zato što je to već bio novi vijek, i što prevladanim srednjevjekovnim predstavama o vjeri, posvećenosti crkvenog prostora i pravu azila koje iz toga proistječe, već dugo nitko nije vjerovao…

Nakon drugog posjeta Sasa nije se u Nymburku više imalo što osvajati, plijeniti ni uništavati. Unatoč tome još dva puta došli Šveđani, 1639. i 1641. godine. Posljedica je bila gomila ruševina na mjestu grada. Iz tih ruševina i na tim ruševinama se nakon rata ponovo gradio Nymburk. Što je od prijašnjega Nymburka ostalo zatrpano, nitko nije znao, jer nije bilo nikoga tko bi se sjećao.

Plakat Postrižinskog piva

Kad je došao studeni 1989. godine, s društvenim promjenama došla je u Nymburk i nova graditeljska aktivnost. Godine 1993. obnovljena je zgrada županijske uprave. Činovnicima koji su se sve više množili, vrijednima poput pčela, ubrzo nije bila dovoljna, pa je valjalo izgraditi još jednu. U međuvremenu postala je nymburška jezgra zaštićena spomenička zona (1992.), pa su se stoga na budućem gradilištu morala provesti arheološka istraživanja. Bilo je to 1996. godine. Brižni arheolozi sa svojim špahtlicama i četkicama pronađoše na građevinskoj parceli jedinstveno iznenađenje, i kako su ga više otkrivali tako je raslo i njihovo oduševljenje.

Ukazali su se naime temelji velike zgrade sa skoro metar debelim zidovima od opuke, a većinu prostora ispunjavala je ogromna, devet metara duga zidana peć. Jedan od arheologa bio je očito dobrog općeg obrazovanja, pa je prepoznao da je to peć sušare, namijenjena za sušenje slada. U daljem istraživanju arheolozi su konzultirali i pivarske stručnjake. Tako su mogli istražiti cijelu tehnologiju proizvodnje slada u 16. stoljeću. Našli su silos za spremanje suhog ječma, dvije kamene četvrtaste kade u kojima se ječam namakao i bubrio. Pa onda gumno, gdje je klijao. zatim se sušio na ljeskovim podovima nad već spomenutom peći sušare. Pronašli su i mjesto, koje je služilo kao valjaonica, gdje se osušeni slad gazio nogama, i tako se čistio od sladnoga cvata. Nakon toga ostalo je da se slad samelje i od njega skuha pivo.

To se dešavalo baš u toj zgradi, što su potvrdili povjesničari, koji su pronašli zapis iz 1598. godine. Matyaš Hanyk iz Nysdorfa i njegova supruga Katarina, vlasnici te kuće u tom zapisu potvrđuju da su se sa susjedom Vondřejem Polakom dogovorili da im dopušta da otpadnu vodu iz kanala odvode preko njegova imanja do otpada na ulici. Platili su mu to, a k tome još dopustili da on „kad god svoj dom ili koje prostorije u njemu graditi htjedne, svoje grede na zid njihove pivovare, koji do njegova Vondřejevoga doma doseže, staviti može za svoju potrebu i korist, te da mu nijedan čovjek to ne priječi.“

Dokaz kuhanja piva u domu je i mnoštvo pivskih vrčeva, pronađenih u sladari. Svi su jako oštećeni, ili razbijeni – a to pak pokazuje da su pivo i pivarstvo veoma osjetljivi na ratne katastrofe; nakon opetovanog osvajanja Nymburka nije imao tko ni kuhati pivo, niti piti. Nije se imalo niti što piti, a niti iz čega.

Nesreća koja se sručila na nymburšku sladaru došla je naglo i neočekivano. Arheolozi su naime peć sušare našli pometenu i pripremljenu za loženje. U ozidanom prostoru pred ložištem još su bila pripremljena drva. Također je jedan od bazena bio očišćen i pripremljen za novi ciklus namakanja ječma. Sve je bilo pripremljeno i svi su se veselili rezultatima svoga dobrog rada… A onda odjednom više nije bilo ničega. A o uništenoj sladari i pivovari tristo pedeset godina nitko nije ništa znao.

Ostaci sladare s peći sušare su konzervirani i mogu se vidjeti – doduše samo u vrijeme određeno za posjetitelje – u zgradi koja danas služi kao gradska uprava Nymburka.

Vratimo se sad ponovo na nymburški glavni kolodvor. Za pola sata smo u Mladoj Boleslavi, gdje presjedamo na motorni vlak za Mělnik, a izlazimo u Salsku – pažnja: tamo vlak staje samo na najavu! Iz Skalskog idemo pješke do Podkovaňi, tri kilometra dugačkom ubavom udolinom. Tamo nas čeka pivovara kao iz bajke.