Nirvana

Moj je život grješan, a u suštini i plitak. Oko sebe srećem ljude s kojima sam išao u školu, svoje uspješne prijatelje i poduzetnike. A ja sam i dalje ništa. Znam doduše kao komedijant strići ušima, držati opušak na usni, hukati kao ćuk, ali za divno čudo, to nije dovoljno. Treba se pripremati na drugi život, a to se može postići samo asketizmom. Prestati piti,

zatomiti osjetila i zauvijek postati vegetarijanac. U drugom bih životu, naime, htio biti plankton. Ležati u moru i samo se ljuljati na ugodnom suncu. Stoga sam se dao na istočnjačku filozofiju. Nakupovao sam duhovne literature, sve istočnjačke mudrosti i studirao, čekajući nirvanu. Prestao sam izlaziti iz kuće. I što bih čovjek radio vani, ako već ne može u birtiju. Mjesec dana sam meditirao i čekao prosvjetljenje, kad mi jednom nestade zrnjevlja, pa sam morao skočiti do makrobiotike. Kako sam izišao na trotoar, odmah naletim na prijatelja. Naravno, svi moji znanci su pijanci. Taj me odmah zaskočio pitanjem, hoćemo li na pivo, jer se dugo nismo vidjeli, ali ja sam mu mogao odgovoriti samo jedno:

„Nemoj se ljutiti, ali ja ne pijem, vegetarijanac sam, čekam nirvanu, bit ću plankton."

Prijatelju je to u početku bilo zabavno, ali onda mi je predložio da pođem s njim u Brda, gdje ću biti bliže bogovima. Prihvatio sam.

Već na ulazu u njegovu vikendicu postao sam svjestan svoje nesmotrenosti. Usred jedine prostorije sjedilo je oko bačve pet čupavaca i lokalo pivo. Kad me je prijatelj predstavio kao vegetarijanca i apstinenta, nitko me nije zarezivao. Ipak sam ostao s njima, meditirao sam i čekao nirvanu. Iz dana u dan dolazili su oni čupavci iz birtije i dugo u noć se ožderavali, dok sam ja svakog jutra ustajao s prvim zrakama sunca i išao se napasti svježe trave. Trputac, gospina trava i divizma bili su moja hrana, dok su oni u sebe trpali švargl, ćufte, mesnu štrucu, naprosto leševe, za nas istočnjačke filozofe čisti užas. A nirvana nikako da dođe. Posljednjeg dana njihove su orgije doživjele vrhunac.

Kupili su bure plzenjskog piva i stavili peći svinjsku potrbušinu. Dečki su pili i prizemno se zabavljali, dok sam ja još čekao nirvanu. Pročitao sam pet knjiga, a nirvane ni od korova. Čupavci su pili na tašte, dok nisu pozaspali a ja oko ponoći osjetim novi slobodni unutrašnji poriv. Disanje mi se karmički ustalilo. Udah, dah i izdah. Samo što ne levitiram. Ali, avaj, ona potrbušina je već pečena. Mislim si, ipak neću pustiti da im to izgori, pa otvorim rernu i ubodem viljušku u pečeno meso, te nožem odrežem krišku, tek da prosudim je li meko, kad eto ti Nirvane. Osjećam iznenadnu pobjedu nad svojim bivšim i budućim životima. Stanje blaženstva i prosvjetljenja. Prožderao sam dakle dvije kile potrbušine i zalio s deset boca plzenjskog piva i taman sam se počeo ljuljuškati u moru kao plankton, kad sunce na horizontu poviče: „Tko je pojeo potrbušinu?" A onda samo sebi odgovori, glasom jednog od onih čupavaca"Ovaj tu nije, on je ipak vegetarijanac."

S češkog preveo Mato Pejić

Václav Koubek (rođen 1955.) završio je visoku strojarsku školu u Liberecu. radio je za televiziju kao asistent montaže, na filmu kao asistent režije, prošao kroz niz kazališta i ostao slobodni strijelac. Kao glumac nastupao je u Narodnom kazalištu (Zvony) i na filmu Keď hviezdy boli červené, Zvířata ve městě, Cesta pustým lesem, Mikola a Mikolko, Co chytneš v žitě, Čert ví proč, Na stojáka i drugi). Trenutno vodi Seoski klub Chotěnice u kojem priređuje koncerte i druge kulturne akcije. kantautor je s desetak izdanih albuma, a izdao je i više knjiga pripovjedaka, među ostalima i Hospodské povidky (Priče iz gostionice) iz koje je ova priča.