Predaja kaže kako je svojedobno naprestižniju novinarsku nagradu, onu Pulitzerovu, dobio autor vijesti koja otprilike glasi: Građanin John Smith, crnac iz velegradskog predgrađa, uz pomoć upaljača provjeravao je koliko benzina ima u spremniku njegova auta. Iza njega je ostala žena i dvoje djece. Kratko i jasno. Druga legenda o još kraćem i nimalo manje jasnom, svjedoči kako je blagotvorno na rast naklade nekih dnevnih novina djelovala najava “Havaji opkoljeni”, da bi se na unutrašnjim stranicama otkrilo da je to otočje “sa svih strana opkoljeno - vodom!”
To su samo dva od velikoga broja primjera za čim sve moraju posezati novinari da bi ispunili svoje poslanje, da bi bili novi, drugačiji, prvi i štatijaznam. Nemali broj drugih priča pokazuje kako su poslenici pisane i izgovorene javne riječi, koje ponekad zasluženo, a ponekad i ne, znamo izvrći uništavajućoj kritici zbog beskrupuloznosti, strvinarenja, kopanja po ranama koje krvare i soljenja istih, kako se dakle oni, u namjeri da dođu do dobroga štofa za štivo, izlažu i životnoj pogibelji. Nije li Ernest Hemingway s puškom u ruci na prvoj crti ratišta prikupljao materijal za svoje glasovite reportaže? Nije li Guenter Walraf predugu godinu proveo s njemačkim gastarbajterima prerušen u Turčina i nije li još puno ranije o strmini bijede zagrebačkih i drugih hrvatskih beskućnika Franjo Martin Fuis pisao na osnovu suživota s njima? Treći su se zavlačili u ventilacijske cijevi ne bi li prisluškivanjem zatvorene sjednice došli do ekskluzivne priče, a četvrti su, da bi se približili zatočeniku psihijatrijske klinike, hinili da su prolupali. Ili možda nisu.
U želji da se domognu krupnih riba i najvažnijih karika u lancima kriminalnog biznisa, vrsni policajci također posežu za maskom i hinidbom. Barem nas tako uče filmovi. Život pokazuje da moraju ovladati i mnogim drugim vještinama, ne manje bizarnim, i u srazu sa sitnim lopovima, kradljivcima i prevarantima. Recimo, moraju znati, ako neki kupac iz robne kuće iznosi dva sanduka piva, složena jedan na drugi, da postoji velika vjerojatnost da u onom donjem nisu jeftine pivske boce, nego skupa pakovanja parfema i drugi sitni predmeti paprenih cijena.
Minhenska svečanost piva, što se tijekom 16 dana s kraja rujna i početka listopada održava u glavnom gradu Bavarske, na prostoru zvanom Theresien Wiese, podno monumentalne statue Bavarije, jedna je od sjajnih prigoda da žurnalisti dupkom napune nepregledne količine novinskih stranica i televizijskih ekrana, a da se uopće ne moraju domišljati kako da nekoga prevare i izdaju se za nešto što zapravo nisu. Sve je ponuđeno na zlatnom pladnju i najveća je nedoumica što od golemoga mnoštva informacija ponuditi publici. U očajničkom nastojanju da se konzumentima medijskih atrakcija pruži što relevantniji sadržaj stradavaju sve one obične, jednostavne i pivopijama drage stvari, zbog kojih se tih sedam milijuna ljudi, koliko ih se svake godine sjati na Oktoberfest, i odlučuje potegnuti put “Minkena”: veoma se malo piše i govori o pivu, o razdraganoj atmosferi festivalske vreve, o zabavi u mnoštvu prigodno otvorenih lokala, a puno više o tome kako u ured za izgubljene stvari pošteni nalaznici dnevno donesu i po 30 novčanika, pa i one s po 1500 maraka gotovine, kako u njemu na vlasnika i po šest dana zna čekati umjetno zubalo, a nemalo muke zadao je službenicima Fund biroa veseli posjetitelj koji je izgubio elektronskog kućnoga ljubimca tamagočija. Lani se u prva tri dana fešte izgubilo i petnaestero djece, no svi su se roditelji na kraju ipak otrijeznili i sjetili da nisu došli sami, te svoje klince preuzeli iz prihvatilišta. Pomno se i redovito prati koja eminentna ličnost tankira u kojem paviljonu, ali se ipak više prostora daje crnoj strani manifestacije, odnosno tome koliko se koga dana ispumpa prepunjenih želudaca, koliko intervencija zabilježe ekipe prve pomoći i koliko vozača ostane bez dozvole, zna se zbog čega.
Najbolji materijal novinarima daju policajci, pa se najradije prate redarstvene akcije, zasjede, racije i sve drugo, u kojima stradavaju džepari, otimači ženskih torbica, nasilnici, agresivni pijanci, pljačkaši među kojima ima i onih naoružanih. Ustrajno prenošenje storija o policijskom vladanju spram izgrednika donijelo je neke novosti u sustavu osiguranja na Oktoberfestu, koje na ovim našim tužnim (i južnim, dakako) geografskim širinama (što li su) doimaju posve neobično, pa bi se reklo i nevjerojatno.
Tako je, na primjer, razoružana straža U-Bahna, te sada redari podzemne željeznice svoj zahtjevan i nimalo bezopasan posao obavljaju goloruki. Povećan je broj redarstvenika, ali oni nose nekoliko različitih odora, a neki i civilna odijela, pa je njihova nazočnost manje zamjetna. Napokon, prošlogodišnja medijska hajka na policiju koja je prokazana kao brutalna prema posjetiteljima Oktoberfesta, nanijela je, zaključeno je, veliku štetu ugledu domaćina, pa su policajci angažirani na ovogodišnjoj pivskoj svečanosti, prošli specijalnu obuku tijekom koje su izvježbali uljudno smirivanje ratobornih pivopija razdraženih maliganima. Pendrek, lisice i pištolj potpuno su potisnuti u duboki mrak krajnje nužde i samoobrane, te izgrednicima nije nimalo lako, kažu prva izvješća, isprovocirati primjenu represije. Konačni učinci novih mjera tek će se vidjeti, jer Oktoberfest još uveliko traje, a dotle možemo nagađati kakve bi posljedice kod nas imala dosljedna primjena takvog koncepta osiguranja u čijoj je osnovi biblijsko načelo “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”.
Tekst je izvorno objavljen u programu radio Daruvara, 28. rujna 1999. godine, u rubrici Sve bilo je muzika u okviru emisije Rock radar. Kasnije se našao među odabranim esejima iz te radijske rubrike i objavljen u knjizi Sve bilo je muzika u izdanju Logosa Daruvar, svibanj 2000.
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
