Ne vjerujete svojim očima!

Bio sam na kolodvoru, priča mi jedan poznanik, kad je David sklonio lokomotivu.

Poznanik je, ustvari, moj drug Martin, a David je Copperfield, rođen kao Seth Kotkin. Ne onaj junak iz Dickensovog romana, već onaj što je prošao kroz kineski zid, što je dvojici gledalaca zamijenio glave, što je s dva prsta odnio sef iz najčuvanije banke i pobjegao iz Alcatraza.

Bio bi taj David i zvanično promoviran u najvećeg svjetskog iluzionistu da nije hrvatskih političara. Posebno onih što obnašaju vlast, ružnog li izraza.

Ma koji David, nasmije se Martin kao da je upravo pojeo zadnji krastavac iz tegle ostavljene tri dana na suncu.

Ova naša udruga iluzionista skloni par milijardi bez da i pipne sef. Transferira  nekoliko stotina tisuća mladih po Irskama bez da se to primjeti u godišnjoj statistici.

Sjebe ekonomiju za narednih pedeset godina, a uvjeri ljude da žive bolje nego ikad.

Zaduži praunuke za pet narednih koljena i diči se najboljom kamatom, tvdeći da je „smeće“ rejting povijesni uspjeh.

Na istu foru dobija izbore za izborima iako nikada ne ostvari predizborna obećanja.

Jedino kada obeća kule vjernim biračima, to djelomično i ispuni – sebi i svojim poslušnicima ih i izgradi.

Kakav David! Njegovo prođe dok dvaput trepnete, a ovi vas drže uspavane trideset godina.

I kada iluzija nestane tješe vas da niste imali boljeg izbora. Jer, rizik je bio da dođu još lošiji iluzionisti, takoreći početnici, pa da brzo skužite trik. A onda se grizete do slijedećeg kruga. Uvjeravaju vas da je bolje glasati za „ svoje“ zlo.

Dok ne shvatite da ste upravo vi najjači iluzionisti, jer uporno od iste dvije premise očekujete drugačiju konkluziju.

A to je, poznato je i logičarima amaterima, mission impossible.

Zato -  ne vjerujete svojim očima!

Prestanite birati iluzioniste!

Ako Možemo mi (Martin i ja), možete i vi!