Kada sam se onomad, nakon odsluženog vojnog roka, razduživao s opremom prema reversu, morao sam dobar dio toga ”posuditi” od ”suboraca”. Tako je, uostalom, činila većina i ta praksa nije bila skroz nelegalna.
Da se, kojim slučajem, u cijelom garnizonu, istovremeno provela neka megarevizija utvrdilo bi se da masu toga nedostaje. Pa su se stara zaduženja pokrivala s novima i stvarala se iluzija da sve štima.
U tom odlaganju istine i sučeljavanju s pravim stanjem stvari nije bilo ničega čudnog.
Isto bi se moglo preslikati i na ovo aktualno izdavanje državnih obveznica.
Nedostaje novca za otplatu preuzetih dugova, pa se oni pokrivaju novim zaduživanjem. Da li je to kod drugih banaka ili ulaganjem vlastitih građana stvar je kreativnog pristupa.
Stvarnost se zamagljuje i stvara iluzija da nam ide dobro, da smo uspješni i da ”isporučujemo”.
I u susjedstvu vladaju iluzijonisti. Njihov im predsjednik objašnjava da nikada u povijesti nisu bili uspješniji, da teku i med i mlijeko (mlijeko, istina, nekada i po cesti), ali da moraju pristati na razne ”kompromise”, jer inače...
A stvari su puno jednostavnije. Ako nema para, nema ni održavanja na vlasti.
ŠČim podmiriti vjerne birače, pogotovo ako se izbori bliže, ako ne tuđim novcem, uz odlaganje još dublje krize?
A kada se cara dotjera do duvara (ograde ili zaklona u kojeg se ovce zatvaraju ili gde im se stavlja hrana) slijedi Velika reforma, poznata i kao Revolucija.
Sve kreće ispočetka.
Nove ideje, nove snage, novi entuzijazam. I tako neko vrijeme. Dok se krug ne zatvori i opet sve krene iznova.
Do novog otpisa, novog popisa i najnovijeg razduživanja.
Sa starim rancem punim ”posuđene” opreme.
Do nove iluzije.
