Kult velikog vođe

Slučaj „cajke“, zabrana nastupa nekolicini pjevača koji nisu po glazbenom ukusu jednog  gradonačelnika, izazvao je nemali interes javnosti. I ne samo u gradu gdje dotični stoluje već da gotovo i nema nekog glasila u Hrvatskoj, koji „drži“ do friških tema, a da to nije objavio. Pa i izvan granica Hrvatske.

Evo se i Sud zainteresirao, pa najavio ročište.

Gotovo rasprodan koncert zabranjen je jer plakatirana glazba nije po ukusu onog koji ima ključ.

Radi li se o glazbenom ukusu ili netoleranciji, pokazat će vrijeme.

Nije ovo ni prvi, a vjerujem, ni zadnji put da se neki lokalni „šerif“ laća svoje „nadležnosti“ i zabrani svirku kada mu to nije po volji.

Ovih se dana najavljuje još jedna zabrana. Ovaj put, navodno, nije glazba već datum koji nekom ne odgovara.

Na taj način oni, uvjeravaju nas, štite estetska čula svojih građana.

Sve mi to sliči na uobraženje kako su moći i važni. Pa u svom malom dvorištu oponašaju „velike“ vođe. Koji zabrane ili bi zabranili rad (nedjeljom), pobačaj, koji bi kriminalizirali informiranje javnosti, koji bi, bez nas, odlučivali o pitanjima koji se tiču naših sudbina, koji uzimaju monopol na „istinu“ i određuju nam što je, a što nije, aktualna tema.

Koji bi da se pjeva i svira isključivo po njihovim notama.

Pored toliko stvari važnijih za svakodnevnicu, za zdravlje, obrazovanje, demografiju, kulturu, sport, prirodu, veliki nam, a sad i mali šerifčići, određuju, brane i zapovijedaju.  A, ustvari, sviraju k.....

A to je puno veći kič od svih cajki.