Najstariji povijesni dokazi o ulozi piva u postanku čovjeka

Ep o Gilgamešu najstarija je literarna znamenitost te vrste na svijetu. Prije otprilike dvije tisuće godine pojavio se u pismenom obliku, a njegova je usmena verzija još koju stotinu godina starija. Junak epa je Gilgameš, kojeg povijest bilježi kao sumerskog kralja grada Uruka. Taj kralj Gilgameš, koji je navodno bio dvije trećine bog, a jednu čovjek, dobio je za pomoćnika i druga lika imenom Enkidu.

Zajedno s rame uz rame prkosili opasnostima i činili nevjerojatna junačka djela.

 

O Enkiduu je na pločici I. zapisano ovo:

 

Tragiku ove tvrdnje „isto kao živini godi voda srcu njegovu“ možemo još i pojačati slijedećim citatom (pločica II.):

 

 

Možemo li bolje okarakterizirati jedinku, koja još nije čovjek, nego konstatacijom da „piti pivo on ne zna“? Ta nevesela situacija ima pak iznenađujuće dobro rješenje, na koje je došla bludnica, koja se brinula o Enkiduu.

 

 

Enkidu posluša dobre savjete i gle:

 

Iako nas pisar ovdje zasipa nizom pratećih informacija (koje se uostalom tiču kozmetike, dakle onog očitoga), trebali bismo se držati činjenica: Prije je Enkidu pasao s gazelama, i rado pio vodu, sada kada se nasitio kruhom i napojio pivom „u čovjeka se promijeni“.

U geografskom području u kojem se odbija radnja epa, prije bismo očekivali hvalospjeve vinu. I s vinom se srećemo u Epu o Gilgamešu, spominje se uostalom i dobro vino dostojno kralja… Istina je, dobro vino može pomaziti čovjekova osjetila. Napokon, o vinu se može govoriti kao o piću „koje je itekako u stanju raspiriti srčanost već posustalu“, kako je govorio major Hugo Vladislava Vančure. Ali takvu moć da bi nekakvo divlje stvorenje promijenilo u čovjeka, takvu moć vino nema! To može samo pivo!

Gospodin magistar Kejř, kojeg i dalje citiram, bio je u svom istraživanju veoma oprezan. Pitao se, nije li Lubor Matouš, čiji prijevod Gilgamešova epa ovdje koristi, malo previše zaigrao na strunu puka i prokrijumčario izraz „pivo“ da bi podišao češkom čitatelju. Stoga je provjerio koji je izraz upotrijebljen u engleskom prijevodu Maureen Gallery Kovacs – i našao tamo ove stihove:

 

Ove riječi možemo smatrati nepobitnim dokazom, da je Enkiduovo počovječenje uzrokovano upravo pivom. Nevjerne tome bi doduše mogle primijetiti da ne znamo o kako jakom pivu se radilo i koliko je veliko onih sedam vrčeva s pivom, koje je Enkidu popio, i koliko bi današnjih standardnih piva bilo potrebno da razjari neistreniranu osobu i prouzroči onu promjenu.

Odgovor na pitanje, koliko je piva uistinu popio dotično ne-čovjek, da bi postao čovjek, je jasan, a do njega možemo doći na dva načina:

1. Broj sedam (vrčeva) je bez sumnje numerološki broj punoće.

2. Do istog ćemo zaključka doći i primjenom zakona analogije. Ako je Enkidu jeo kruh dok se nije „sitom nasitio“, podrazumijeva se i da je i pio pivo dok nije posve utažio žeđ. Jakost ili količina piva tu nisu odlučujući, važan je konačni rezultat: Enkidu je pio pivo dok nije utažio žeđ, što možemo u češkom jeziku izraziti savršenom jednostavnom frazom – dok se nije opio!

Ostaje samo primijetiti, da je nepoznavanje toga temeljnog fakta, dakle uloge piva u procesu počovječenja, odigralo u suvremenoj povijesti čovječanstva pomalo žalosnu ulogu. Charles Darwin nije morao trošiti novac poreznih obveznika Njezina kraljevskog veličanstva i ploviti čak na Galapagos da bi tamo špijunirao zebe i pratio kornjače u nastojanju da pronađe dokaze za svoju teoriju evolucije. Mogao je u miru sveučilišnih knjižnica teoretski proučavati Gilgamešov ep  i zaključke praktično potvrđivati u britanskim pubovima – što bi iziskivalo daleko manje troškove. Darwin je doduše slutio da evolucija ne napreduje linearno, dopuštao je i evolucijske skokove, ali o takvom skoku, gdje bi nakon sedam vrčeva piva nekakav primitivni stvor postao čovjekom, to nije mogao ni sanjati. Stoga se svojim djelom „O porijeklu čovjeka“ (The Descent of Man, 1871.) zaputio pogrešnim putem, a drugačije nije ni mogao, kad je pogrešno krenuo.

Darwin je pak bio bezazleni istraživač (kad se samo sjetimo da se zbog njega i dan danas povremeno glože roditelji i upravna vijeća nekih američkih škola, ali tamo je to već stvar folklora) u usporedbi s brkatom trojkom sociološko-političko-ekonomskih inženjera, čija je teorija o „ulozi rada u pretvorbi majmuna u čovjeka“ bila u prošlom stoljeću i kod nas provođena u praksi. Ali podsjećanje na tu zlokobnu teoriju, i na još zlokobniju praksu udaljuje nas od cilja našeg istraživanja. Zadovoljimo se stoga konstatacijom da se sve to dešavalo zato, što se zaboravilo, gdje su pravi korijeni ljudske civilizacije i kakvu je ulogu u njoj odigralo pivo! I pođimo dalje!