Náchod

Kad su 1866. godine Prusi krenulo na Češku, Nachod je – kako smo već ispričali – osvojila 2. pruska armija prestolonasljednika Fridricha Vilema. Bez problema su prišli iz kladskog pravca, budućim da granicu nitko nije čuvao. U Nachodu ih ništa nije zadržavalo – bijela voda koja bazdi po sumporovodiku nije ih privlačila, a pivo su samo uzgred kušali. U Nachodu se pivo tada još kuhalo na srednjevjekovni način, odnosno u nekoliko kućnih pivovara.

A prema svemu sudeći, nije bilo naročito. Prusi su odmah krenuli dalje, a prijevoj Branka nad Dobeninom očito su zauzeli prije nego su carske snage shvatile da je neprijatelj u zemlji. Austrijanci su pak pokušali ponovo osvojiti strateški prijevoj, ali nije im to pošlo za rukom. Vrata u zemlju ostala su u rukama Prusa. Prusi su potom pobijedili u nekoliko manjih bitaka i došli do grada Hradec Kralove.

Nakon izgubljene bitke nisu se otrijeznila samo gospoda u Beču. I u Nachodu su razbijali glavu, kako da eventualne buduće neprijateljske upade što je moguće više otežaju. Napokon su odlučili da će se povesti za trutnovskim primjerom. Drugi dio vojske prestolonasljednika išla je pak preko Trutnova i – kao što već znamo – Prusi su se u Trutnovu dugo zadržali. zadržalo ih je trutnovsko pivo, to je sada već posve jasno. Isto tako, Austrijanci su daleko većom žestinom branili Trutnov s pivovarom, nego Nachod bez; napokon, kod Trutnova su i pobijedili Pruse! I još k tome, Prusi su se slijedećeg dana vratili u Trutnov, jer nisu mogli dopustiti da za sobom postave neosvojenu pivovaru. Bilo je evidentno a je pivovara sama u stanju zadržati neprijatelja najmanje dva dana, a na kraju i uzrokovati i njegov poraz – jer pobjeda Austrijanaca kod Trutnova je izuzetak!

To je ono što je nachodske vlastodršce rukovodilo pri odlučivanju: na strateškom mjestu na ulazu u zemlju nužno se mora izgraditi poštena pivovara, koja će kuhati dovoljne količine kvalitetnog piva. „Izgradi pivovaru, ojačat ćeš mir!“ Tako je glasilo njihovo geslo. Bilo je to 30. lipnja 1871., dakle skoro točno pet godina nakon izgubljenog rata, kada je gradsko poglavarstvo donijelo ovu odluku. Slijedeće godine je započela gradnja, a nije prošlo dugo ni do kušanja prvog piva. Ulaz u Češko kraljevstvo tako je bio osiguran.

Na nesreću, od 1866. godine na tom se području više nije ratovalo, a osebujni pristup mještana Nachoda pitanjima obrane zemlje pao je u zaborav. Stoga se pred Drugi svjetski rat i moglo dogoditi da se Čehoslovačka naprosto loše pripremala: umjesto da poveća proizvodnju piva u pograničnom području, ulagana su daleko veća sredstva u gradnju betonskih graničnih utvrda, koje su se kasnije pokazale nepotrebnima. Na kraju krajeva, da utvrde nisu nizašta u Češkoj se već dugo znalo, barem od gradnje Terezina i Josefova. neprijatelj naime – ako je normalan – neće jurišati na utvrde, nego će ih zaobići i proći onim dijelom granice gdje nema utvrda, ili će u zemlju ući nekako drugačije. Mreža pivovara u svakom je slučaju bolje obrambeno sredstvo od utvrda.

Nažalost, o gradnji pograničnih utvrda odlučivao je betonski lobi, a ne mudri stanovnici Nachoda. Njih nitko ništa nije pitao. Ali, oni su ostali vjerni svojim idejama. Te su nakon Drugog svjetskog rata modernizirali i proširili svoju pivovaru i pribjegli rafiniranim ratnim lukavstvima – specijalizirali su se za posebno jaka piva s visokim postotkom slada. Bjelodano je naime jasno da će takva piva zadržati neprijatelja puno duže, nego lagana šankerska piva. Ta promišljena obrana Nachoda, odnosno obrana zemlje od ulaska neprijatelja, došla je doduše post festum. Nachodski su oci naime ispali generali poslije bitke. Iza granice kod Nachoda više ne čuče nikakvi krvoločni Prusi, nego su tamo Poljaci, za koje s najvećom mogućom vjerojatnošću možemo tvrditi da ne kane potegnuti na Jaroměř, niti na Hradec Kralove. A svoga piva imaju dovoljno.

Vlasnik pivovare u Nachodu – danas je to dioničko društvo – je ponovo grad Nachod. Pivovara kuha dvanaest vrsta piva, a sva se zovu Primator.¹