Mravinjak seli
Ovo naravno nije pjesma o pivu, ali njoj je ovdje itekako mjesto. Usputnim spominjanjem zlatnog soka u uvodnom stihu Žive uz svoju salamu i pivo, ova je pjesma zapravo spomenik jednom načinu života u kojem je pivo ne samo neizostavan suputnik, nego i svojevrsni „statusni simbol".
Građevinski radnici, bauštelci „što stanove grade a žive bez stana" zapravo su paradigma golemom društvenog sloja, oni ujedno predstavljaju sve šljakere, sve one jednostavne pregaoce, kojima je za puno zadovoljstvo dovoljno petnaest deka kakve podriguše i flaša „zidarske" pive. Mogu li si to svakodnevno priuštiti, to naime znači da - imaju posao. Da, „zidarske" - izmišljen je eto i izraz za njihovo pivo, koje ne mora biti ne znam kako kvalitetno, ali mora biti dostupno onima koji žive od minimalca, za koji se moraju dobro oznojiti. To je ono o čemu je zborio onaj organ u nekadašnjoj socijalističkoj Čehoslovačkoj koji je, kako su zabilježile kronike onog vremena, na jednom zboru radnika u nekoj od mnogih čeških pivovara grmio: „Naš zadatak, drugovi, nije da kuhamo kvalitetno pivo, nego da ga radni ljudi i građani imaju dovoljno!"
No, da se razumijemo, to nije ni izmišljotina, a ni ekskluzivitet socijalističkog bloka. Na sličan se način o šljakerskoj populaciji brinu i drugdje, pa je tako u Engleskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je industrijalizacija bila na vrhuncu iznimno popularno pivo bio Mild Ale, lako pivo s 2,5 do 3,5 posto alkohola, kojim su se nalijevali radnici po mnogobrojnim pubovima u radničkim četvrtima. Kako je propadala industrija, kako su se zatvarale tvornice i otpuštali radnici, tako je slabila popularnost Mild Alea, a sada se vodi opsežna kampanja njegova povratka na pivsku scenu. U Češkoj tu ulogu ima takozvana „desetka", lager s deset posto ekstrakta, odnosno slada, koje ima oko 4 posto alkohola, a osobno sam pio u pivnicama u radničkim naseljima u kojima se tijekom tjedna toči desetka, a vikendom dvanaestica.
Pjesmu o bauštelcima i njihovoj salami i pivu spjevao je Drago Britvić, a uglazbio nekadašnji korifej hrvatske šansone Hrvoje Hegedušić.
Žive uz svoju salamu i pivo
od zime do zime, od ljeta do ljeta
i sve što im je pošlo i otišlo krivo
urezuju čavlom na vrata klozeta
i želje i psovke i rođendan sina
i slučajne žene i sve što se sjete
te njihove knjige i njihova kina
prekrit će farba i nove tapete.
Sve što ih peče i sve što se mora
prekrit će nanos polikolora
osamu, čemer hladnih baraka
sakrit će zastor farbe i laka.
Za njihovo pravo i sunce se drži
ko krvavi orden na skelama dana
dok psuje na tašte taj OUR do srži
što stanove gradi a živi bez stana
I mravinjak seli, barake se ruše
i druge se pjesme sa prozora čuju
na njihovom žulju se pelene suše
a oni već drugdje u dlanove pljuju
a oni već drugdje u dlanove pljuju
a oni već drugdje u dlanove pljuju
Drago Britvić (1935. - 2005.), pjesnik i novinar, osnovnu je školu završio u rodnoj Pitomači, a s pjesmama se javlja kao učenik gimnazije u Virovitici, u Poletu, Novinama mladih, Slavoniji danas, Virovitičkom listu...Dolaskom u Zagreb zapošljava se u Gradskom vodovodu kao noćni čuvar. Studira na Filozofskom fakultetu hrvatski jezik i književnost s komparativnom. U to vrijeme zaredale su se i prve nagrade: Studentski list, Radio Zagreb, Mladost. Objavljuje pjesme i kraću prozu u književnim časopisima i novinama, no ubrzo izabire drugačiji literarni put.
Respektabilan doprinos hrvatskoj pjesničkoj riječi Britvić ostvaruje objavljujući gotovo punih pedeset godina pjesme u različitim sjedinjenjima s glazbom: u popijevci, šansoni, starogradskoj, zborskoj, klapskoj, dječjoj pjesmi, u kazališnom songu, mjuziklu i drugim vrstama popularne pjesme. Tako i rasuti Britvićevi pjevani i govoreni stihovi u skladbama uglednih suradnika i u izvedbama ponajboljih pjevača i glumaca (festivali, TV-emisije, recitali, ploče) dospijevali su do ljubitelja poezije i glazbe i postajali trajna svojina pučke memorije različitih generacija. Dovinuli su se na takav način i do školskih čitanka i pjesničkih antologija, znatno prije no što se 1993. godine pojavila prva Britvićeva knjiga, zbirka odabranih pjesama pod nazivom Bože čuvaj Hrvatsku (Biblioteka hrvatski radio). Iste godine s Ivanom Lackovićem-Croatom objavljuje pjesničko-zavičajnu mapu Pušlek domovine, a zatim sa slikarom B. Bahunekom mapu Za falu kaj smo bili skup - s pjesmama u čast Zagrebu za 900-ti rođendan.
Slijedi Britvićev kazališni prvijenac, mjuzikl Tko pjeva zlo ne misli (Alfi Kabiljo) u izvedbi ansambla Lado iz Zagreba. Stihovima kazališnih songova uz glazbu Arsena Dedića Britvić je suradjivao više od dva desetljeća sa zagrebačkim Histrionima u adaptacijama tekstova T.Brezovačkog, M.J. Zagorke, A. Šenoe, W. Shakespeara. Libretist je i scenarist, autor mnogih priredbi i TV emisija. Drago Britvić jedan je od utemeljitelja i prvi direktor Festivala kajkavske popevke u Krapini. Koncem 60-ih bio je predsjednik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske. Prvi je počasni građanin Pitomače, nositelj Povelje grada Zagreba. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. (Izvor: croatianpopmusic.com)
Hrvoje Hegedušić (Zagreb, 13. studenog 1935.), hrvatski je glazbenik, skladatelj, producent i ton-majstor. Od ljeta 2009. godine čelnik je Hrvatskog društva skladatelja, koje je glavni organizator Muzičkog biennala u Zagrebu. Jedan je od začetnika od začetnika hrvatske šansonijerske scene na kojoj je sudjelovao kao autor i izvođač. Zajedno s Arsenom Dedićem i Zvonkom Špišićem imao je veliki utjecaj na podizanje kvalitete pjesama na estradi u bivšoj Jugoslaviji. Prvi je skladatelj koji je uglazbio pjesme hrvatskih antologijskih pjesnika poput Dobriše Cesarića i Antuna Gustava Matoša te također kao skladatelj i tekstopisac surađuje s brojnim izvođačima zabavne glazbe, kao što su Gabi Novak, Vice Vukov, sarajevski Indexi, Milo Hrnić i Kiće Slabinca. Višestruki je dobitnik diskografske nagrade Porin, kao i mnogih drugih glazbenih nagrada. Bio umjetnički direktor Chansonfesta i direktor Zagrebačkog festivala. Danas je u mirovini. Radi kao ton majstor i voditelj poslova u Digitalnom studiju Lisinski. (Izvor: Wikipedija)
