Konobar, čašu piva!

Nisam išao nikamo određeno. Samo sam htio prošetati nakon večere. Prošao sam banku Lyonnais ulicu Vivienne, i druge sporedne ulice. Odjednom sam se našao pred polupraznom pivnicom. Bez ikakve konkretne namjere - jer nisam bio žedan - ušao sam unutra.

Tražeći pogledom neko udobno mjesto, odabrao sam stolicu pored postarijeg čovjeka, koji je pušio jeftinu glinenu lulu, crnu kao ugljen. Pola tuceta staklenih tanjurića poslaganih jedan na drugi na stolu ispred njega upućivalo je na broj čaša, koje je već popio. Nisam svome susjedu posvećivao naročitu pozornost, prepoznajući u njemu pivnički inventar, jednog od onih prostih stalnih gostiju pivskih lokala, koji dolaze ujutro čim se otvore vrata birtije, a odlaze uvečer nakon zatvaranja. Bio je neuredan i ćelavog tjemena, dok su mu dugi, masni, grahorasti pramenovi kose padali preko kragne kaputa. Odijelo mu je bilo preveliko, očigledno sašiveno u doba kada je bio kudikamo jači. Hlače su mu bile labavo uprte, tako da je njihov vlasnik jamačno nakon svakih deset jardi morao stati i potegnuti gore taj nestašni odjevni predmet. Je li imao prsluk? Od same pomisli na njegove čizme i na ono što bi mogle sadržavati, posve sam se sledio. Pohabane manšete bile su obrubljene dubokim crnilom, baš kao i njegovi nokti.

Samo što sam sjeo pored te individue, kadli me hladno oslovi:

„Kako si?"

Začuđeno sam ga odmjerio. A on nastavi:

„Zar me ne prepoznaješ?"

„Ne."

„Des Barrets."

Bio sam zapanjen. To je bio grof Jean des Barrets, intimni prijatelj iz vremena pohađanja koledža. Rukovao sam se s njim, ali bio sam previše uznemiren da bih prozborio i riječ. Na kraju sam ipak promucao:

„A ti - kako si ti?"

Na što je on mirno odgovorio:

„Mogao bih biti i gore."

Bilo je to sve što je rekao. Trudio sam se biti uljudan, a mozak sam napregnuo da razmotri situaciju. Na kraju sam ga upitao:

„A, eee, što trenutno radiš?"

Odgovorio je rezignirano:

„Kao što vidiš."

Osjećao sam se posramljeno. Usprkos tome i dalje sam insistirao:

„Ali mislim, svaki dan?"

Otpuhnuo je ogroman oblak dima i odgovorio:

„Svaki dan je ista stvar."

A onda je kucnuo bakrenim novčićem po mramornoj površini stola i uzviknuo:

„Konobar, dvije čaše piva!"

Udaljeni je glas ponovio, „Dvije čaše piva!" Još udaljeniji glas oštro je viknuo „Evo ga!" Onda se pojavio čovjek s bijelom pregačom noseći dvije čaše piva, iz kojih se nekoliko žutih kapi prolilo jer je žurno vukao noge po uglačanu podu.

Des Barrets je svoju čašu iskapio u jednom potezu i vratio je na stol, ližući pjenu zaostalu na brkovima. Onda je upitao:

„Ima li što novoga?"

Stvarno mu nisam što reći, pa sam promrmljao:

„Ne, stari moj, ništa što ja znam. Ja - ja sam zaposlen.

Istim tonom me je upitao:

„O! I je li ti zabavno?"

„Nije, ali tu nema pomoći. Netko to mora napraviti."

„Zašto?"

„Pa, eee, zato da nečim ispuni vrijeme."

„Koja je svrha toga? Ja nikad ništa ne radim, kao što vidiš - ništa, baš ništa. Ako je netko siromašan, jasno mi je da mora raditi. Ali sve dok ima od čega živjeti, to je sasvim nepotrebno. Raditi - zašto raditi? Činiš li to za sebe ili za druge? Ako to radiš za sebe, onda pretpostavljam da uživaš u tome, i onda je to u redu; ako radiš za nekoga drugog, onda si idiot!"

Onda, odloživši lulu na mramornu ploču stola, glasno vikne:

„Konobar, čašu piva!"

Pa se okrene prema meni i nastavi:

„Od razgovora ožednim. Nisam navikao na to. Ja nemam nikakvog zanimanja; ne radim ništa drugo, nego jednostavno starim. Neću imati za čim žaliti kad umrem. na odlasku ću se sjećati samo ove palače piva. Bez žene, bez djece, bez obveza, bez briga. To je najbolji način."

Ispio je visoku čašu koju su mu donijeli, nadlanicom obrisao usta i ponovno uzeo lulu.

Bio sam preneražen. Iznenada sam rekao:

„Ali, nisi uvijek bio takav."

„Oprosti, ali jesam. Uvijek, otkako sam napustio koledž."

„Ali, to nije život za tebe, dragi prijatelju! Zašto, pa to je strašno! Sigurno nešto možeš učiniti - mora da imaš prijatelje - moraš se osloniti na nekoga ili nešto."

„Baš ništa. Ustajem iz kreveta u podne. Dolazim ovamo, Ručam, Pijem pivo, Čekam večer, Večeram, Pijem pivo, i onda, otprilike oko pola jedan iza ponoći, idem kući u krevet jer oni, kako vidiš, nažalost u to vrijeme zatvaraju. U posljednjih deset godina vjerojatno sam šest proveo na ovoj stolici, u ovom kutu, ostatak vremena u krevetu, a na drugim mjestima ništa. Povremeno čavrljam s nekim od gostiju."

„Ali, kad si došao u Pariz, što si radio, kako si počeo?"

„Preuzeo sam svoju titulu - u Café de Médicis."

„I što si nakon toga radio?"

„Nakon toga? Prešao sam rijeku i došao ovamo."

„Zašto si učinio toliki napor?"

„Pa, čovjeku je teško provesti čitav život u Latinskoj četvrti. Studenti su previše bučni. Sad se više neću seliti. Konobar, čašu piva!"

Mislio sam da se igra sa mnom, pa sam ustrajao:

„Gledaj sad, reci mi istinu! To si doživio neku veliku tugu, zar ne? kakvu nesretnu ljubav možda?Svakako izgledaš kao čovjek kojega je sudbina teško pogodila. Reci mi koliko imaš godina?"

„Trideset i tri, ali izgledam kao da imam četrdeset pet."

Njegovo naborano lice, koje nije bilo previše čisto uistinu je izgledalo gotovo kao da pripada starcu. Od vrha lubanje lepršao je pramen ili dva kose iznad kože neodređene boje. Imao je ogromne obrve, debele brkove i gustu, raščupanu bradu. Tu se u mom sjećanju - ne znam reći zašto - pojavljuje lavor pun tamne vode, u kojoj se pokušavao oprati.

„Da," rekao sam, „izgledaš stariji nego što jesi. Sigurno si imao nekih problema."

„Ma, uopće ne, kažem ti. Ostario sam zato što nikada ne vježbam. Nema za čovjeka ništa gore od života u birtiji."

I dalje mu nisam vjerovao:

„Onda si bio malko raskalašen! Nitko ne završava s tako ćelavom glavom ako nije jurio za ženama!"

Mirno je odmahnuo glavom, podižući kragnu kaputa s nešto bijelih čestica, koje su padale s preostalih kovrča.

„Ne," izjavio je, „Uvijek sam se ponašao primjerno." I podignuvši oči prema lusteru, koji nam je grijao glave, dodao: „Za to što sam ćelav možemo okriviti plin. On je užasno štetan za kosu. Konobar, čašu piva!... Ti nisi žedan?"

„Ne, hvala. Ali, stvarno, tvoj je slučaj zanimljiv. Kada je ta, hmm, apatija, počela? To nije normalno, to nije prirodno. Mora postojati nešto iza svega toga."

„Dobro, jeste... bilo je to davno. Ispričat ću ti."...

„Konobar, čašu piva!"

Čašu koju su mu donijeli popio je u jednom gutljaju. Samo, dok je ponovno uzimao lulu sa stola, kako mu je ruka drhtala, lula je ispala i razbila se. To je kod njega izazvalo izraz očaja, pa je procijedio kletvu:

„E, ovo je sad stvarno tragedija, trebat će mi mjeseci da e naviknem na novu."

Pa je kroz golemu prostoriju, sada već punu duhanskog dima i pivopija, ponovio svoj vječiti vapaj:

„Konobar, čašu piva!" Samo je ovoga puta još dodao, „I novu lulu!"

S engleskog preveo Mato Pejić

Guy de Maupassant (Tourville sur Arques, 5. kolovoza 1850. - Pariz, 6. srpnja 1893.), francuski književnik. Zaposlen kao činovnik, prve je književne eseje pisao pod pokroviteljstvom starijega Gustava Flauberta. Zbirka priča Večeri u Medanu (1880.), osobito novela Dunda, smatra se egzemplarnim djelom naturalizma. Romani Jedan život (1883.) i Bel-Ami (1885.) prikazuju sudbine pojedinca u konfliktnim društvenim okolnostima. Maupassantovo pripovijedanje odmiče se od balzacovskog realističkog modela. Pripovijetke se tematski vežu u prostore normandijskog sela i malograđansku sredinu. Najpoznatije zbirke: Kuća Tellier (1881.); Lovačke pripovijesti (1883). Priča Konobar, čašu piva! (Garçon,.un Bock!) napisana je u nekoliko verzija.