Karel Hynek Mácha i pivo

O značaju češkog piva u kulturnoj povijesti ove zemlje, može se govoriti s općenitog stanovišta i dokazivati da je on veliki. Ja pak smatram da je ta tvrdnja kudikamo uvjerljivija ako je potkrijepimo primjerima pojedinih kulturnih ličnosti i njihovim odnosom prema češkom narodnom piću. Sada vam kanim podastrijeti rezultat svoga proučavanja godine 1833. Te je godine Karel Hynek Mácha hodočastio do krkonoškog gorja i nazad.

Posljednjih sam godina prostudirao njegovo putovanje teoretski i praktično, rekonstruirao ga na terenu i osobno prošao.

Kad vidi trasu toga puta, svatko bi se morao upitati: Zašto je Macha išao tako besmisleno krivudavo? Povjesničari književnosti, koji njegovo putešestvije proučavaju za pisaćim stolom i ne izlaze na teren, zaključuju da su ga privlačile utvrde uz cestu. Posjetio ih je zadivljujuće puno – dvadeset i šest. Međutim, to ne objašnjava u potpunosti njegov put. Ima tu područja po kojima krivuda Machina cesta, a kula je na njoj malo – naročito na povratku iz Krkonoša. Osim toga, oko njegove rute ostao je niz drugih gradina, koje je Macha zaobišao. Zašto? Povjesničari književnosti misle da je Macha namjeravao posjetiti nekoliko utvrda u skretanjima ceste u Broumovski i Chrudimski kraj, ali podaci o tome nisu sačuvani.

A ovdje sam – dobro me pratite – došao na epohalnu ideju. Što ako je tu htio posjetiti ne nekoga, nego – nešto? Evo, prebrojio sam pivovare na trasi njegova puta – i problem je riješen. Ukupno ih je pedeset i šest.¹ Posjeti pivovarama u potpunosti objašnjavaju naoko besmislena skretanja s trase! A među tih pedeset i šest pivovara središnji položaj ima pivovara Klašter Hradiště. Do tamo vodi put siromašan pivom, ali tamo je Macha obnovio snagu i pronašao nadahnuće za nove pohode i za istraživanja mnogih drugih pivovara! Zašto upravo Klašter, dame i gospodo? Nije to bilo zato što je Macha naginjao ka samostanskom životu. Upravo suprotno – ništa ljudsko nije mu bilo strano. Osim toga, tu nije bilo nikakvog samostana – još davno spalili su ga husiti, a od njega je ostalo samo ime. Na mjestu samostana stajao je tek neugledni dvorac i kudikamo markantnija pivovara. Macha je bio siromašni student, pa je stoga na svojim putovanjima tražio mjesta, gdje može besplatno jesti i piti. Upravo u Klašteru živjeli su roditelji njegovog prijatelja i čestog suputnika Eduarda Hindla – Hindlov otac je bio vlastelinski činovnik, a imao je veze i s upravom pivovare.

Ali, vratimo se našem istraživanju i pogledajmo detalje sjeveroistočnog kraka Machine turneje. Išao je tamo radi puke dvije gradine – Adršpach i Choustnikovo Hradiště, a istovremeno propustio posjetiti šest drugih.² Zašto? To vrlo jasno objašnjava podatak o dvanaest pivovara koje je tamo posjetio. Usuđujem se zaključiti da je Macha posjećivao gradine samo tamo gdje su bile pivovare (Choustnikovo Hradiště) ili one koji su bili na putu između dviju pivovara (Adršpach).

Slijedeći odsječak njegova puta vrijedan posebne pažnje su posljednjih kilometri pred ciljem. Kao posljednju utvrdu prije Praga, posjetio je Macha Květnicu nedaleko od Uvala, te je tako efektno poentirao na kraju svoga puta. Od uhřiněveške pivovare put ga je dalje vodio prema potoku Botič i četirima daljnjim pivovarama – u mjestima Petrovice, Prače, Michle i Vršovice. To se porazno odrazilo na zdravstveno stanje njegove u drugim prilikama tako otporne tjelesne ljušture. Nije ni čudo – kvaliteta vode u Botiču pred Pragom je u ono vrijeme drastično padala, što je zasigurno utjecalo i na srozavanje kvalitete piva iz pivovara na njegovim obalama. No, Macha se iz Vršovica nije uputio na Karlov trg, gdje je živio, nego je skrenuo – bit će vođen snažnim predosjećajem – prema novogradskom groblju – na Olšane. Uslijed pomućena vida nije vidio kapiju, nego se posljednjim atomima snage uspentrao na zid, s kojeg više nije ni sišao – na zidu se konačno smirio. Tako je završilo Machino krkonoško putešestvije….

Macha to otvoreno priznaje u epilogu pripovijetke Marinka, gdje piše: „Tko je 6. rujna godine 1833. za zalaska sunca bio na novogradskom svetom polju, sjetit će se mladog skitnice, obučena u sive halje skitničke, zarasla u crnu bradu, kako s glavom oslonjenom o zavežljaj leži na grobljanskom zidu. To sam bio ja…“ Recite mi, poštovani, zašto bi putnik – usput samo par tramvajskih stanica od svoga stana – ležao za zalaska sunca na grobljanskom zidu? Valjda ćete naći i kakvo drugo objašnjenje, osim da je bio potpuno smožden? – To uzmimo kao dokaz s kakvom je požrtvovnošću preteča današnjih pivskih klubova vršio svoju misiju sustavne skrbi o kvaliteti češkog piva.

Književni znanstvenici tipičnim smatraju ovaj Machin citat: „Ja volim cvijet, jer uvene, zvijer, pošto ode, čovjeka, jer umre i nema ga…“ Eto kaotičnog romantika!, govore. A u bliskom susjedstvu tih misli naći ćete u Machinu opusu ovaj četverostih:

 

Ono što popijem i to što pojedem,

To sve je na svijetu što stvarno moje je!

A što će kad umrem tu za mnom ostati,

Bog il' vrag neka zna, čije će postati.

 

Za ove stihove književnici kažu da je to pjesmica pijanaca, koju je Macha čuo u nekoj gostionici na svom putovanju Krkonošama. –Čujete? To da je pjesmica, koju je čuo – a nije li baš ona za njega tipična? Ja, koji sam dokazao da je Macha na svom putovanju posjetio dvostruko više pivovara nego gradina, ipak dvojim: Nisu li upravo ovi stihovi ona prava odlika Karela Hyneka Mache – mladog čovjeka od mesa i krvi – ma što to govorim – od mesa i piva? A nisu li one kaotične misli prije onodobna moda, kojoj se priklonio student, što je htio stvarati literaturu za svoju domovinu i narod, a pisao je naprosto onako kako su pisali razni Vieweghi njegova vremena?

Pronašao sam još jedan navod iz Machine korespodencije, koji dokazuje njegov intimni odnos prema pivu. Radi se o pismu Eduardu Hindlu, u kojem opisuje junačku ekspediciju skupine studenata na utvrdu Okoř: „Dne 25. na dan Djevice Marije okupilo se nas šesnaest kršnih momaka na razorenoj gradini Okoř; u Tuchoměřicama smo doručak zalili dvjema velikim pivarskim kantama piva, sjedeći u dvorištu pivovare na zemlji.“ Ako Macha smatra važnim u dopisu svome najbližem prijatelju istaknuti takve detalje, to govori samo za sebe.

Svoje revolucionarno novo poimanje Karela Hyneka Mache ovjekovječio sam na svom ex-librisu. Putnik tu nije nikakva romantičarska avet, nego kršni muškarac, koji radosno hita svojim putem, koji nestaje negdje za stijenama na obzoru. Autor ex-librisa majstor Cyril Bouda dobro je shvatio moje stavove. Samo u jednom me nije poslušao – htio sam naime, da putnik umjesto štapa u ruci drži zapjenjeni krigl. Bouda je sugerirao da putnik tako radosno žuri zato što osjeća da se za stijenom iza koje se gubi cesta, nalazi gostionica. A kao što nije pametno nositi drva u šumu, isto je tako nenormalno nositi pivo u birtiju. Crtež je zgotovio tako kako vidite – slava budi njegovoj uspomeni.

To je dakle Karel Hynek Macha – ili sam to ja sam? To danas više nitko ne može utvrditi…