Kako zapravo stoje stvari s budjejovičkom zaštićenom markom?
Dugo sam blaženo smatrao da nerazumljivi prijepori oko budjejovičke zaštićene marke potječu iz dvadesetog stoljeća, kada je nakon Drugog svjetskog rata došlo do preseljavanja stanovništva i do „revolucionarnih" promjena na polju vlasničkih prava. Te promjene mogle su se prometnuti u sporove za marke, poput na primjer Becherovke.
Becherovka je uostalom starija marka od Budvara! Ipak, u jednom nisam griješio: Taj spor je naprosto iracionalan.
Počelo je to ovako: u drugoj polovici 19. stoljeća pivo iz Građanske pivovare već je bila poznata marka i izvozilo se po Europi. Bilo je to omiljeno pivo cara Franje Josipa, koji ga je pio u svojoj ljetnoj vili u Bad Ischlauu, kao i virtenberškoga kralja Wilhelma II. Svi su naravno naručivali „Budweiser Bier" - dakle naprosto „budjejovičko pivo". Godine 1872., godinu nakon završetka gradnje novih pivovarskih objekata, prodrlo je ovo pivo i do Sjedinjenih država američkih. Tamo je u gradu St. Louis postojala mala pivovara, koju je kupio nekakav gospodin Eberhard Anheuser (1805. - 1880.), izvorno proizvođač sapuna. Proizvodnju piva razvio je sa svojim zetom Adolfom Buschem (1939. - 1913.). Obojica su bili Nijemci i kuhali su pivo bavarskog tipa. Prijatelj obadva gospodina, gospodin Carl Conrad, trgovac pićem, zatražio je jednom od njih da naprave pivo češkog tipa. Gospoda su 1876. godine proizveli pivo, koje je ne samo izgledalo kao Budweiser Bier, nego je bilo i jednakog okusa. Kako je to pivo polučilo dobar uspjeh, trgovac Conrad je 1878. godine registrirao zaštitni znak „Budweiser Lager Bier" (Budjejovički lager). Pivovarsko poduzeće gospode Anheusera i Buscha u međuvremenu je raslo i cvalo i 1891. godine preuzelo zaštićenu marku od prijatelja Conrada. U promidžbenom letku iz 1892. godine priznaju da je njihov Budweiser Lager Bier „u srodstvu s malim gradićem negdje u Češkoj, na ušću rijeka Malše i Vltave, gdje se nalazi manja pivovara s ne naročito poznatom komercijalnom markom".
Mala pivovara s ne naročito poznatom komercijalnom markom u nekakvom gradiću negdje u Češkoj tada nije učinkovito reagirala. Bila je naime zaokupljena lokalnim budjejovičkim problemima, jer je upravo tada toj njemačkoj pivovara n ikla konkurencija u vidu Češke dioničke pivovare - budućeg Budvara. Godine 1907. koncern Anheoser-Busch registrirao je na sebe budjejovičku marku, koju je do tada samo posuđivao od C. Conrada. Tada su obje budjejovičke pivovare shvatile što se dešava pa su - premda su bile konkurenti - složno protestirale. Iz toga su proistekle beskonačne rasprave, da bi 1911. godine bio potpisan sporazum, koji je za budjejovičke pivovare bio nepovoljan - njime su naime priznale valjanost američke registracije. Onda je došao svjetski rat, pa prohibicija, tako da američko tržište za naše pivo nije bilo zanimljivo.
Novi krug sporova rasplamsao se tridesetih godina, po ukidanju prohibicije. U Americi se ponovo počeo piti Budweiser Lager Bier a koncern Anheuser-Busch je - u okviru amerikanizacije, kada njemački više nije bio u modi - godine 1937. registrirao marku „Imported Original Bohemian Budweiser Beer from Budweis City". Zdrav razum odbija u to povjerovati; ta kako je moguće pivo proizvedeno u Americi nazvati „uvozno originalno češko budjejovičko pivo iz grada Budjejovice". Neupućeni bi mogli steći dojam da je to laž i prijevara potrošača, ali prevario bi se, jer u pravnom smislu sve je bilo u redu, uostalom i u skladu sa sporazumom iz 1911. godine. Budjejovičke pivovare su se opet oglasile, opet se neko vrijeme pregovaralo, te je 1939. godine zaključen novi sporazum - sudeći po vremenu potpisivanja može se zaključiti da je to bilo pod pritiskom i opet uz mnoge uvjete nepovoljne za češke pivovare.
Oba sporazuma, i onaj iz 1911. i onaj iz 1939. godine još uvijek su na snazi. U Sjedinjenim Američkim Državama može tako Anheuser-Busch raditi što hoće. Problem su „izvozna područja", na koja Amerikanci također polažu pravo. Ona nisu definirana ugovorima, pa se stoga i danas vode sporovi za marku Budweiser Bier u mnogim zemljama svijeta. U tim sporovima vodi posljednjih godina naš Budvar, što je utješno, ali me unatoč tome rastužuje spoznaja koliko vremena i energije to stoji i koja masa pravnika s obje strane oceana od toga jako dobro živi.
Još više me pak smeta to što se sporovi oko zaštićene marke ne vode samo na relaciji Budjejovice - Anheuser-Busch, nego i u samim Budjejovicama, između dviju pivovara. Posve je nedvojbeno da su oznaku „Budweiser Bier" (budjejovičko pivo, dakle pivo iz Budjejovica) oduvijek koristile obje pivovare, a to znači ona građanska pivovara (njemačka) dvjestotinjak godina duže. Zdravoseljački razum bi rekao, ako su obje pivovare iz Budjejovica da obadvije kuhaju budjejovičko pivo - to je tako i gotovo. Pa, ako ne žele da im se drugi smiju - ne bi smjeli jedni drugima zabranjivati pravo na tu oznaku. Ali, u sporu trgovačkih marki nema mjesta za zdravoseljački razum: sporovi traju godinama, a posljednji u nizu rezultata je odluka vrhovnog suda u Pragu iz 2006. godine, koja kaže da način na koji je 1992. godine nastala Budjejovička građanska pivovara isključuje pravno sljedništvo bilo koje pravne osobe, pa tako i bivše njemačke pivovare. A ako nova pivovara nije njegov pravni slijednik, onda ne može posjedovati ni marku toga prethodnika, jer on pravno nije njen prethodnik.
No, neka bude. Uz puno truda sam shvatio da su „trgovačka marka" i „oznaka porijekla" pravno potpuno različiti pojmovi. Taku mogu razumjeti da je „Budjejovičko pivo" trgovačka marka, dok je „budjejovičko pivo" oznaka porijekla. Ali imam problema, kada se to prevede na njemački, koji gaji posebnu ljubav prema velikim slovima, pa je tako trgovačka marka„Budweiser Bier", a oznaka porijekla - „Budweiser Bier". Prvo se može zabraniti, ali drugo ni u kom slučaju ne. A ja to očito ne mogu razlikovati, jer nemam pravnu naobrazbu.
Zato to i ne pokušavam, uostalom već me od toga boli glava. Radije ću sjesti na vlak i otputovati do Češkog Krumlova. Putem ću se prisjećati kako mi je prijalo budjejovičko pivo (Budweiser Bier) - za divno čudo, iz obadviju pivovara.
Preveo Mato Pejić
