Put u Češku je, manje-više, jedan kao drugi. Za pivopiju je to uvijek put u raj, na mjesto gdje se dešavaju velike i važne stvari, a posljednjih godina i iznimno turbulentne. Međutim, ovoga se puta to umnogome razlikovalo, bilo je bogatije, sadržajnije, zgusnutije i napetije, sve do toga da mi je u jednoj pivovari domaćin bio bivši češki senator, i da sam na kratko vrijeme završio u - zatvoru...
U posljednjem desetljeću sam, hvala dragom bogu, često putovao u meku svih pivopija, ponekad i više od jednom na godinu, no obično je to bilo spojeno s nekom obvezom, poslovnim posjetom, ili bi to bilo, recimo, okupljanje društva na Vysočini uz pečenje janjca i točenje piva, svadba u Pragu, obilazak starih prijatelja koji ljetuju na Pelješcu... a sada je to bilo nešto sasvim drugačije. Pozvao me prijatelj Jindřích Krous, koji je godinu i pol proveo u manjinskoj zajednici hrvatskih Čeha kao učitelj, koji u misiji češkog ministarstva vanjskih poslova pomaže češkim školama i kulturnim udrugama. Kako smo u pivu našli zajednički jezik i često zajedno kušali što hrvatska piva, što ona češka i slovačka, koja bi donosio sa svojih posjeta rodnom kraju, tako smo ostali u kontaktu i nakon njegova povratka u Češku. Uostalom, jedan je od marljivijih suradnika našega portala, koji počesto napiše priču o tamošnjim mini pivovarama. Tako me on već više od tri godine nagovara da dođem k njemu, pa da će organizirati mini-turneju po minipivovarama...ponuda više nego primamljiva, razlog itekako valjan, ali... to što se meni čini logičnim i opravdanim, ne mora biti i mom poslodavcu, pa sam malo vagao što učiniti. Na kraju sam, znajući što se radi s čovjekom koji se ne da nagovoriti, pristao i ponudio kao najbezbolnije rješenje onaj tjedan na kraju lipnja u kojem su dva državna praznika.
Pričom o putovanju do Praga vas ne bih zamarao, kao što je ono zamorilo mene, jer D-jednička, kako tamo zovu svoj autoput bratstva i jedinstva, što od granice iz pravca Bratislave preko Brna vodi do Praga, već je godinama jedno veliko gradilište za svladavanje kojeg morate biti oboružani s puno strpljenja, i puno sendviča i vode. Česi su na sebi svojstven način i od toga napravili vic, pa vas putem uveseljava jumbo plakat sa slikom orošene čaše piva Pardál, popularne marke pivovare Budějovický Budvar, koji poručuje da za „vožnju auto cestom D-1 morate biti - pardál". A pardál znači - leopard. Fakat.
Put me je zapravo vodio u Ústí nad Labem, pogolemi grad sa sto tisuća stanovnika, sto kilometara sjeverozapadno od češke prijestolnice, pa još malo dalje u selo Žežice, par kilometara iza prigradskog naselja Chuderova. Tu Jindra živi u krasnoj novoj obiteljskoj kući sa svojom gospođom Zuzanom, inače Slovakinjom, karijernom ginekologinjom sa sjajnom pozicijom u poznatoj sveučilišnoj bolnici, i njihove dvije preslatke curice od kojih je starija upravo krenula u školu. Nakon osvježenja uz fini polutamni ale iz pivovare Konrad Vratislavice u sumrak smo se zaputili u grad gdje su nas raširenih ruku čekale dvije mini pivovare - Millenium i Na rychtě, i to - na mudri Jindrin prijedlog - pješke, šumskom stazom od neka dva kilometra, koja vodi ravno k rijeci. Između dviju pivovara povezli smo se trolejbusom, a na kraju autobusom do nekakvog raskršća od kojeg do Žežica vodi kozji puteljak. Kako više nismo morali za volan mogli smo komotno u Milleniumu, koji od 2016. godine kuha tri stalne vrste piva i par specijala, isprobati (gotovo) cijeli asortiman - piva donjeg vrenja (ležák) Milláček, Drsňák i Dešťovka, te pivo s dodatkom naranče, jedan od specijala koje pivovara povremeno nudi. Toči se tu i Březňák, koji se kuha u Velkém Březnu, smještenom tik do Ústí i u kojem se nalazi poznati dvorac u kojem je neko vrijeme obitavala Sofija Chotková, dok joj je udvarao austrijski prestolonasljednik Ferdinand. Pivovara je danas u vlasništvu Heinekena, no etiketu Březňáka i dalje krasi simpatični debeljuškasti ćelavi bradonja Viktor Cibich, koji je u povijest upisan po tome što je u dvorac nosio Ferdinandova ljubavna pisma. Ljubazna i zgodna pipničarka Anežka Svobodová pokazala nam je proizvodni pogon i ispričala priču o pivovari smještenoj u objektu u kojem je još krajem 19. stoljeća bila gostionica, i o pivu koje je već ovjenčano nizom nagrada na festivalima, te na kraju vješto natočila ona piva koja već nisu imali flaširana u pet boce, koje je odmah opremila i pripadajućom etiketom.
A nas je čekala druga pivovara, Na rychtě, što će značiti u općinskoj kući, pivovara hotel koja radi od 2010. godine i o kojoj smo na našoj stranici, naravno, već pisali. No do tamo valja trolejbusom proći kroz gradsku četvrt Krásné Březno i pored oronulog zdanja pivovare Zlatopramen. U toj pivovari se još prije desetak godina kuhalo gotovo 300 tisuća hektolitara poznatog brenda, ali je novi vlasnik Heineken 2011. obustavio proizvodnju i kuhanje Zlatopramena premjestio u druge svoje pivovare. Tako Zlatopramen više ne stanuje ovdje, pavši kao još jedna od mnogih kolateralnih žrtava pivovarske globalizacije. Mnoge su doživjele istu sudbinu, jer od stotinu čeških industrijskih pivovara s početka milenija danas je u funkciji samo tridesetak, dok su ostale ili preuređene u nešto drugo, ili srušene ili propadaju prepuštene svome usudu i čekaju da se desi čudo...Lijep ih je broj svoje čudo i dočekao u vidu investitora s vizijom i sviješću da je pravo vrijeme za ukrcavanje u vlak craft pivarstva, svjetskog trenda koji je u Češkoj republici uzeo maha. Trenutno je tamo gotovo četiri stotine pivovara, osim onih tridesetak industrijskih, sve odreda malih, nezavisnih, zanatskih pogona, ili gostioničarskih mikro postrojenja. Već nekoliko godina u Češkoj se otvara jedna minipivovara tjedno, a nastavit će se tako možda i do broja tisuću. Trenutno je to najprobitačnija gospodarska grana, u kojoj se investicija vraća za samo tri godine, a mnogi novopečeni poduzetnici u pivarstvu dobili su grantove iz europskih fondova. Prvenstveno zato što pivovare uređuju u obnovljenim povijesnim zdanjima starih pivovara ili drugim historijskim građevinama.
Ali, vratimo se načas u pivovaru hotel Na rychtě, ali stvarno načas, tek da kušamo koji od njihovih specijala, pretresemo zajedničke daruvarske uspomene, opalimo par selfija i kupimo nekoliko boca Mazela, Vojtěcha, Ústečana i Rychtovara, pa brzo nazad još dovoljno svježi za tapkanje po mraku one kozje staze i za sutrašnji dugačak i naporan dan, ali opet dovoljno namazani da čim dođemo kući usnemo snom pravednika.
Ústí nad Labem je na krajnjem sjeveru Češke, tek koji kilometar od granice s Njemačkom, a na posao Jindra svakodnevno putuje osamdeset kilometara na sjeveroistok, vjerno prateći granicu i prolazeći pored moćnih industrijskih postrojenja, često tužno napuštenih. Mene vodi u svoju školu, jer smo se dogovorili da ću njegovim studentima reći nešto o češkoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj. „Ovo je bila najveća tvornica čokolade u Republici. Poslije revolucije kupio ju je švicarski gigant Nestle i - zatvorio, pa je tako s lica zemlje zbrisana slavna marka Diana," govori Jindra sjetno dok prolazimo kroz Děčin, dodajući da se Švicarci nikad nisu uspjeli obraniti od optužbi da su namjerno uništili domaću marku čokolade da bi preuzeli njezino tržište. Onda staklane - nekada je to bio znameniti staklarski kraj ali staklarske radnje i tvornice danas su se prorijedile - nadaleko čuveno češko staklo ustuknulo je pred jeftinim kineskim šarenim stakalcima, a sada čast te slavne tradicije brane obrtnici i umjetnici koji svoje male pogone uglavnom nazivaju glass studio.
Onda mi, onako usput, dok prolazimo pored nacionalnog parka Češka Švicarska, koji iza granice prelazi u Nazionalpark Sächsische Schweiz, Krásne Lipe, općine koja najbolje koristi novac europskih fondova, pa pored Srbske Kamenice, jer tu su Lužice, oblast koja se također proteže i u Njemačkoj, gdje živi etnička skupina Lužički Srbi... usput, dakle, spomene kako na ulasku u školu u kojoj on ući moram predati mobitel i fotoaparat i proći kroz detektor kao na aerodromu. Jer njegova škola u Straži pod Ralskem nalazi se u - zatvoru. Malo me to, priznajem, uzdrmalo, malo me impresionirao velebni, iako malo pohabani, kompleks zreo za renoviranje, u kojem je kaznionica sredinom sedamdesetih godina uređena u objektima za smještaj zaposlenih u tamošnjem golemom rudniku urana. Brojna zaključana vrata s rešetkama u labirintu nepreglednih hodnika i pomisao da ću na svojem, sasvim sigurno nedovoljno dobrom češkom govoriti pred četrdesetak ili više nezainteresiranih grubijana, koje su prisilili da sjede na nečem što ih uopće ne zanima. No trema je nestala kad su počeli postavljati vrlo zanimljiva i konkretna pitanja, od onoga zašto se raspala Jugoslavija, pa do onih o našem zatvorskom sustavu i mogućnosti preseljenja u Hrvatsku, a nisu izostala ni pitanja o pivu.
A pivu je bilo posvećeno i sve preostalo vrijeme. Prvo zapalimo u pivovaru Frýdlant, gdje se u povijesnoj zgradi pivovare, čija povijest seže čak u 14. stoljeće, nakon pedesetogodišnje stanke pivo ponovno kuha od 2014. godine. Pivo je nazvano Albrecht a po riječima kamarada Jindre, koji je za Pivnicu čak tri puta pisao o ovoj pivovari, kuha najbolji češki ale. U to sam se lako uvjerio, a tu doznajem i mnoge zanimljivosti o kojima ćete čitati u posebnoj reportaži. Sada samo to da su nam sjajni domaćini pokazali kompletan pogon, otkrili planove i predstavili raskošan asortiman od pedesetak do sada skuhanih piva od kojih je dvadesetak stalno u ponudi, a onda brzo do druge pivovare, Kocour Varnsdorf, koja također zaslužuje poseban članak, koji će uskoro i dobiti, jer ovim ovdje započinjemo svojevrsni češki tjedan na našem portalu, ili bolje rečeno sjevernočeški... „Najkraći put do tamo, nekakvih četrdeset kilometara, vodi preko Poljske i Njemačke," objašnjava Jindra. „Ali kako je jedan dio zatvoren zbog radova, idemo gotovo dvostruko dužim putem kroz Češku," dodaje. Uostalom, moramo i do Jiřetina, gdje ćemo pokupiti našeg domaćina, Josefa Zosera. To je dugogodišnji iznimno uspješni načelnik općine od pukih 650 stanovnika, te u jednom mandatu član Senata parlamenta Češke Republike. U funkciji predsjednika Stalne komisije Senata za iseljenike u Argentini je upoznao Jindřicha Krousa, a u Hrvatskoj češku manjinsku zajednicu i njezinu najveću kulturnu manifestaciju Dožinke. Više od trideset vrsta piva i nekoliko sokova asortiman je ove pivovare jedinstvene po mnogočemu, pa i po tome što je jedina pivovara s vlastitom željezničkom stanicom a na nju voze vlakovi Deutsche Bundesbahna....
Valjalo se vraćati, jer vrijeme je neumitno curilo, ali Jindra nije dopustio da bez zaustavljanja prođemo pored također sjajnih malih pivovara Cvikov i Česká Kamenice, barem toliko da navirimo i kupimo po par boca, a sutra je novi dan, sutra me u Řevnicama kod Berouna i nedaleko dvorca Karlštejn čekaju moji novi domaćini - Mirek Jelinek i Šárka Svobodová, prijatelji, koje sam upoznao na Pelješcu, a to znači još degustiranja, još posjeta, isprobavanje lijepog laganog ležáka Rys u istoimenoj gostionici, pa svega što na točioniku nudi pivovara Krušovice u pivnici Mirekova brata Luboša, a iznad svega u prekokrasnoj novoj mini pivovari Všeradice o kojoj isto najavljujem poseban članak...
I, vidite koliko ovo traje, a još nismo došli do Praga, a u prijestolnici čeka dobra daruvarska prijateljica Zdenka Turková, savršena praška domaćica, koja je uspjela organizirati čak i odlazak na koncert Stinga, koji je baš svirao na festivalu Metronome, a tu je i zajednička prijateljica Vladimira Davidová, glazbena urednica na Češkom radiju, pa da spomenem samo večeru u pivnici Zlyý časy, gdje smo apsolvirali svih dvanaest naslova aktualne ponude točenih piva, da sad ne nabrajam, onda je tu pivski muzej čiji obilazak završava degustacijom četiriju piva iz čeških malih pivovara, pa je tu još more koječega, samostanska pivovara Strahov s mnogim sjajnim svetim Norbertima, pa Matuška i Kolčavka u samostanskoj pivnici, pa glasovita pivovara i pivnica U Fleků, gostioničarska pivovara U tři růží, Potrefená husa, pivski dućani, pivoteke, pa Pub, restauracija s pipama za samo-točenje na svakom stolu, pa Novoměstský pivovar, pa još pivnica, pa niz mjesta na kojima se pije plzenjsko pivo...
Znam što ćete reći, ali dobro razmislite, pa recite da li bi imalo smisla provesti par dana u češkom glavnom gradu a ne popiti, makar po zna koji put, sjajno njegovani Prazdroj u pivnici U Pinkasů, u Hrabalovoj pivnici U zlatého tygra, U betlemké kaple ili U dvou koček... Hajde, recite!
