Idemo dalje 2

U praškoj pivnici Kod zlatnog tigra svakoga se utorka za stolom ispod malih rogova okuplja društvo u kojem je središnja figura desetljećima bio pisac Bohumil Hrabal. I danas, dvije i pol godine nakon smrti autora Strogo kontroliranih vlakova, po kojima je Menzel snimio prvog češkog oskarovca, njegovi pajdaši redatelji, pisci, prevoditelji, bohemisti i pivopije nastavljaju dugogodišnju tradiciju beskorisnih razgovora i bezbrojnih tura točenog plzenjskoga prazdroja. Smrt tu nije ništa promijenila i utorkom su stolice uredno ponaslanjane na rub stola pod parošcima, a ako bi tko neupućen htio sjesti bio bi beskompromisno onemogućen. Kada štamgasti zasjednu, te potegnu iz svojih vrčeva i pivnicom se zaori smijeh, to je znak da opet pretresaju prizore iz piščeva života. Kao što je onaj kada je slučajno sjedio u “zimskoj bašči", kako zovu stol tik do zahoda, i kada su gosti koji su koristili toalet mislili da je on klozetska reduša, te su mu u tanjurić slučajno zatečen na stolu, ubacivali sitniš. Skupio je 28 kruna.

Druga anegdota kaže da je na Hrabalovoj sahrani u velikoj obrednoj sali stražnjičkoga krematorija svirala ciganska muzika izvjesnoga Kormana, koja je slijedećega dana krenula na turneju po Slovačkoj. Tamo su Kormana njegovi rođaci zapitali kako mu ide tamo u Pragu na što je ovaj odvratio: -Sjajno, evo baš jučer imali smo punu dvoranu!

Isto se tako ništa nije promijenilo ni nakon smrti Grahama Chapmanna, jednog od šest nenadmašnih klauna iz Letećeg cirkusa Montyja Pythona, a bit će tome uskoro deset godina. Iako je Chapmann umro razmjerno mlad i to od raka nastalog u ustima od stalnog pušenja lule, što je sve odreda samo po sebi prvorazredna tragedija, na njegovu se sprovodu plakalo jedino od smijeha; svi su se sjajno zabavljali i poslije s punim pravom tvrdili kako nikad nisu bili na tako lijepoj sahrani. Tako se narugati ovozemaljskoj konačnosti može, pak, samo netko tko je već rezervirao kartu za vječnost, a u tome, koliko god to zvučalo čudno, kao što je već nagoviješteno, može pomoći i - pivo.

Možda je i to imao na umu još jedan Montypythonovac, Terry Jones, koji je krajem sedamdesetih godina novčano podupro procvat minipivovara koje su u Britaniji vratile u život nepravedno zaboravljeno porter pivo. U svakom slučaju, o pivu kao vezi s bogovima i izvanzemaljskim trajanjem puno više govore mnogobrojne pivske limenke na kamenim humkama što se sreću u mongolskim bespućima i služe kao oltari za prinošenje žrtava. A još više priča iz dalekoga i egzotičnog Surinama, patuljaste države stiješnjene između dviju Gvajana, Brazila i Atlanskog oceana, te prekrivene sjenom tropske prašume. U toj zemlji proizvodi se pivo koje je očaralo Evropu - u Belgiji je osvojilo Grand prix na nekom pivarskom sajmu, a u Nizozemskoj se kuha prema licenci originalnog proizvođača pridobivši naklonost ne samo Surinamaca koji studiraju na starom kontinentu, nego i mnogih domaćih pivoljubaca.

Druga krajnost Parbo stouta, kako se to pivo zove (stout je tip piva gornjeg vrenja slično porteru, a u kontinentalnom dijelu Evrope ekvivalent mu je kelnski tip) je dnevna primjena u obredima Winti religije, kojima je cilj riješiti probleme i konflikte, kako bi se seoska zajednica srodila s duhovima i bogovima. Prosipanjem piva posvećuje se zemlja, njime se izvodi obredno pranje tijela, a boce Parbo piva ostavljaju se u podnožju žrtvenoga drveta.

Znanstvenici tvrde da su te običaje u Južnu Ameriku, poglavito na njen sjever, donijeli crni robovi iz Zapadne Afrike, ali i da korištenje alkohola u uspostavljanju dijaloga s duhovima datira iz Antike, te da je veoma često vjerovanje da je pijanstvo jedino dostojno stanje za razgovor s bogovima.

No, to je za neku drugu priču, jer ova ovdje zapravo nije o alkoholu, niti specijalno o pivu. Nije ni o pučkim vjerovanjima, primitivnim običajima, izvanzemaljskim silama, pa onda nije ni o cinizmu, niti o nepristojnom izrugivanju boli zbog osobnog gubitka. Nije ni o smijehu i zaboravu, pa nije ni patetično cmizdrenje o životu poslije smrti... a ako ipak jeste, onda poslije tuđe.