Hmeljevino naša, ti si božji dar na vesela djela kuriš naših srca žar!
Poglavlje o třebonjskoj pivovari nemoguće je započeti drugačije. Ovaj natpis naime pročitat će svatko, tko prođe kroz unutrašnju kapiju pivovare. A hmeljevina je u Třebonji poticala na vesela djela uistinu od pradavnih dana - prvi spomen o varenju piva datira još iz 1367. godine. Varili su ga augustinski redovnici.
Dvorska pivovara pak utemeljena je 1379. godine. Gospodstvo iz Rožmberka o svojoj su pivovari skrbili marom dobrog gospodara. Pregrađivana je i proširivana 1482., 1522., 1560. godine; posljednju intervenciju obavili su talijanski građevinari. Pivovara je stalno bila smještena u třebonjskoj tvrđi, odnosno dvorcu.
Od 1698. do 1712. je u nekoliko etapa izgrađena današnja pivovara na mjestu bivše rožmberske oružarnice, budući da prijašnja pivovara više nije imala mjesta za širenje. Graditelj je bio Ferdinand knez Schwarzenberg. Njegova pivovara je iz temelja ponovo izgrađena polovicom 19. stoljeća i od tog vremena ima Třebonj pivovaru kakvu vidimo danas. Vrhunac je dosegla pred Prvi svjetski rat, kada je proizvodila više od sto tisuća hektolitara piva.
Sve do 1945. godine pivovara je pripadala Schwarzenbergovima. Onda je bila konfiscirana i nacionalizirana. Nakon privatizacije 1992. godine ušla je sastav Južnočeških pivovara d.d. A godine 2000. kupilo ju je dioničko društvo Bohemia Regent. Proizvodi više od osamdeset tisuća hektolitara.
Pivovara i njeno pivo zovu se dakle Regent. Podsjećanje je to na gospodina Jakuba Krčinu iz Jelčana (1533. - 1604.), koji je bio regent rožmberskoga vlastelinstva za vladara Vilema od Rožmberka, pretposljednjega iz svoga roda. Jakub Krčin zaslužan je ne samo za gradnju třebonjskih ribnjaka, uređenje kanala „Zlata stoka" i transformaciju kompletnog krajolika, nego i za posljednju temeljitu pregradnju třebonjske dvorske pivovare. Govori se da je i sam rado pio třebonjsko pivo:
Ribničar Krčin iz Jelčana
kad je kanal gradio
svakodnevno na tvrđavi
třebonjskim se sladio
Dobro pivo - dobar pos'o - moto mu je bio
Djelo mu je uspjelo, jer třebonjsko je pio.
Tako tvrdi natpis nad šankom u pivovarskoj restauraciji. Dakle, u to ne treba sumnjati.
O Krčinu se dalje govori, da zbog svoje krutosti prema podanicima nema mira ni nakon smrti, da se uz strašne uzdahe vozi između třebonjskih ribnjaka na kolima koja vuku crni mačci, ili da s njim - upregnutim u plug - sam vrag ponovo ore Zlatni kanal. A da uzdiše zato što ne dobiva ništa za piti. Nema zbora, da tu nečeg biti mora! Tu ne mislim na one mačore i vražji plug, nego na fakt, da je gospodin regent bio krut i nemilosrdan čovjek. Vjerojatno je bio... Danas bismo rekli, vrteći glavom, da je to „pravi tehnokrat". Ali, formirati novi južnočeški krajolik, to sigurno ni tada nije bilo moguće učiniti uz smiješak i bez čvrste ruke.
Kada je 1584. godine počela gradnja ribnjaka Rožmberk, dvorska pivovara, koja je 1560. godine proširena, više nije bila dovoljna. U vrijeme bez mehanizacije moralo je u grandioznoj gradnji sudjelovati grandiozno mnoštvo radnika. A trebalo ih je nahraniti i napojiti. Uprava vlastelinstva nije dugo zamarala tim problemom. prisilila je třebonjske građane da na određeno vrijeme svoju gradsku pivovaru ustupe za potrebe vrhuške. Možda je upravo to bila ona kap koja je prelila čašu netrpeljivosti prema gospodaru Krčini; stoga su izmislili tog crnog mačka, đavolski plug, uzdahe itd.
„Određeno vrijeme" ustupanja gradske pivovare proteglo se na osam godina. Tek je novi vladar Petr Vok 1592. godine pivovaru vratio njenim vlasnicima. U isto vrijeme obnovio je i staru pivovaru raspuštene augustinske crkvene zajednice, pa su u gradu radile tri pivovare.
A sada o Petru Voku, kojega smo obećali spomenuti spomnuti još u Lipniku nad Čevom. Od godine 1539., kada je rođen u braku Anne i jošta III. od Rožmberka, sve do 1592. kada je nakon smrti svoga vrata Vilema došao na vlast, živio je rastrošnim životom renesansnoga velmože i nije imao puno obaveza, budući da se o vlastelinstvu starao brat Vilem. U svojim tridesetim za svoje sjedište je odabrao Bechynju, a za renoviranje dvorca angažirao je talijanske graditelje. Oženio se istom 1580. godine, kada mu je bila četrdeset i jedna. razlog tom braku nije bio samo osobne prirode, nego i obiteljski - brat Vilem, vladar kuće Rožmberk, nije imao potomaka, pa je Petr Vok imao osigurati budućnost roda.
Nevjesta je bila već spomenuta Katarina iz Ludanica (1565. - 1601.), kći Vaclava iz Ludanica na Helfenštejnu i Johanke Meziričke iz Lomnice. Četrdesetogodišnji mladoženja i petnaestogodišnja nevjesta živjeli su u Bechynji, koja je supružnicima bila sjedištem dva desetljeća; svake godine putovali su također na Katarinin Helfštejn. Ipak im nije uspjelo osigurati budućnost roda - nisu imali djece.
Kada se Petr Vok sa svojom Katarinom nakon Vilemove smrti 1592. godine domogao rožmberskog imutka i preselio na Krumlov, počeo je gospodariti s jasnom perspektivom da je posljednji u rodu i da iza sebe želi ostaviti red. Imanje je bilo zaduženo, valjalo je nužno osigurati novac. Zato su supružnici prodali Helfštejn, Bechynju, Straž nad Nežarkom, a riješili su se i rožmberske palače na Praškom gradu, kao i dvorca Rožmberk. Kada je umrla Katarina sa samo četrdeset i šest godina, prodao je Petr Vok i Krumlov caru Rudolfu II. i naselio se na svoje posljednje imanje - Třebonj.
Godine 1611. upali su u Češku plaćenici biskupa Leopolda Pasovskoga. Bila je to čudna bratija ostarjelog i onemoćalog cara rudolfa II., koji je htio uz njihovu pomoć pojačati svoju političku moć. Nakon neuspjeha u Pragu potegnuli su Pasovčani do južne Češke, gdje su osvojili Krumlov, i odbijali napustiti zemlju, dok im ne bude isplaćena plaća. A dotle su pljačkali i uništavali po široj okolici. Bio je to problem kralja, a nipošto Petra Voka, koji već deset godina nije bio krumlovski gospodar, no ipak je unovčio rožmbersku zalihu srebra i isplatio Pasovčane. Tako je zaštitio cijelu zemlju. Ubrzo nakon toga umro je na Třebonji 6. studenog 1611. u sedamdeset i drugoj godini.
Za njim je ostao glas kicoša i pijanice. Ali, ali potrudimo li se prodrijeti malo dublje, naći ćemo doduše pomalo lakomislenog i pustopašnog plemića, ali istovremeno i čovjeka zainteresiranog za kulturu, koji je izgradio golemu knjižnicu i zbirke, financijski je pomagao praško sveučilište, pozivao je sebi istaknute znanstvenike i bio im mecena. Tolerantnog velmožu, koji je poštivao slobodu vjere i promicao Rudolfovu kraljevsku slavu. I koji je napokon žrtvovao vlastiti imutak, da bi zemlji osigurao mir.
Njegov smisao za pravednost i mudro gospodarenje možemo potkrijepiti i njegovim odnosom prema pivarima. Već smo spomenuli, da je odmah po stupanju na vlast vratio třebonjsku pivovaru građanima, a za potrebe dvorca ponovo osposobio u to doba zapuštenu augustinsku pivovaru. Sačuvani su također i dokazi i o tome, kako je izjednačavao uvjete malih pivovara - ledeničke, lheničke, vyšebrodske, ili kapličke. Prava i obveze tih pivovara nastajali su u razna vremena, pa su stoga bili različiti. Prethodnici Petra Voka, uključujući i brata Vilema, nisu se time opterećivali i ostavljali su onako kako je bilo. Kada je Petr Vok preuzeo vlast, uveo je jedinstven ustav. Gdje je postojalo pravo kuhanja piva samo u određene mjesece, produžio ga je na čitav godinu. A izjednačavao je i dadžbine, koja se plaćala vrhuški iz svake bačve piva. Gle, pravični gospodar! Tko pivom gospodari tako mudro i pravedno, nipošto ne može biti loš čovjek!
Preveo Mato Pejić
