Hlinsko

Iz Pardubica do Hlinska nije daleko. Putnički vlak tu udaljenost prolazi mirno i pomno nepuna dva sata. I mi za to vrijeme spokojno uživamo. Možemo kroz prozor promatrati ugodne češke krajobraze i unaprijed se radovati užitku koji će nam priuštiti slijedeća pivovara. Inspirativna su i imena nekih mjesta pored pruge. U Medlešicama, tik pred Chrudimom bismo mogli čak i prekinuti put, jer tu je pivovara gospodina Adolfa Zemana, koji kuha Medlešički lager svijetli i Medlešički lager tamni.

Skuhao ih je 420 hektolitara za godinu dana. U samoj pivovara nalazi se i pivnica, u kojoj možete kušati njegovo pivo. Što mislite o toj primamljivoj mogućnosti?

Mjesto na obali rijeke Chrudimke, na kojem danas stoji grad Hlinsko, bilo je naseljeno od pamtivijeka. Najstariji spomen Hlinska datira navodno još iz 14. stoljeća, ali tada je to bilo selo, u najboljem slučaju gradić. Hlinsko je postalo grad tek 1834. godine. Stoga je dvojbeno da li je Hlinsko u srednjem vijeku imalo pivovaru, budući da su se tada pivovare mogle graditi samo u gradovima i samostanima, koji su jedini mogli dobiti pravo kuhanja piva. Tek u 16. stoljeću, kada je to pravo dobilo i plemstvo, mogao je pivo kuhati gospodar hlinečke tvrđe. Da je tu u stoljeću sedamnaestom bila pivovara sudim na temelju sgrafita na Ježdikovom domu odmah pored tvrđe. Taj sgrafito osmislio je Mikolaš Aleš, ima čitav niz prizora, a onaj najvažniji prikazuje „pobjedu mještana Hlinska nad Šveđanima“. Aleš nije uvijek bio realist, znao je on biti i apstraktni umjetnik, pa naslikati na primjer nepostojeću bitku – vidi njegov Poraz Sasa kod Hrube Skale. Ali pobjeda Hlinčana nad Švedima ne spada u bajkoviti starovjek, nego u vrijeme iz kojeg je sačuvan niz drugih dokumenata, pa stoga o njemu ne dvojim. Uistinu, pitanje je: zašto je Šveđanima – koji su češkim zemljama harali uglavnom radi koristi – toliko stalo da osvoje zaboravljenu zabit u udaljenom kutku Vyso4ine? I gdje su Hlinčani našli toliko snage i junaštva da uspiju Šveđane pobijediti? Odgovor na obadva pitanja je isti: u Hlinsku je morala postojati pivovara i to ne makar kakva, kad je glas o njenu pivu dopro čak do Švedske. Drugog objašnjenja nema.

Istina je da u 19. stoljeću ta pivovara više nije postojala i Hlinsko je u to vrijeme imalo puno problema s pivom. Situacija je bila veoma složena; pivo se tamo dovozilo iz petnaest (!) pivovare s raznih udaljenosti. S obzirom na grubu klimu Ždarskog gorja navodno se događalo da zimi pivo u Hlinsko dođe smrznuto. A kad bi snježne vijavice prekinule prometne veze, nije dolazilo uopće. Mogu si to predstaviti, jer smo prije nekoliko godina zimi prolazili Vysočinom i baš u blizini Hlinska zadesila nas je snježna oluja. Situacija je bila iznimno gadna, naročito zato što smo imali ljetne gume. Neću vam opisivati detalje, ali nakon toga iskustva suosjećam s prijevoznicima iz 19,. stoljeća, koji su vozili pivo u Hlinsko. U njihovo vrijeme naime zimske gume uopće nisu postojale.

Suosjećam i sa stalnim gostima gostionica u Hlinsku, koji su tugaljivo izvirivali van, čekajući da se pojavi kočija zvana čežnja, koju vuku pivovarski škopci, ali svuda su vladali samo snježni zapusi, večer tiho prolazila, a pipa ostajala suha… Zamišljam dubokoumne razgovore gostiju, koji bi počinjali (i završavali) onim uobičajenim češkim „trebalo bi s tim nešto učiniti“. Tijekom godina ta se zamisao pomalo konkretizirala i godine 1880. netko ju je konačno izrekao: „trebalo bi izgraditi pivovaru, upravo ovdje, u Hlinsku.“

Baš tih osamdesetih godina u društvo tamošnjih štamgasta došao je novi učitelj. Zvao se Karel Václav Rais. Porijeklom je doduše bio iz mjesta Lazně Bělohrad a studirao je u Jičinu, i otuda njegova sklonost Podkrkonošju, ali učiteljevao je najprije u Trhovoj Kamenici, a potom u Hlinsku, odakle potječe njegova ljubav prema Vysočini. Čuo je birtijske rasprave o tome kako bi u Hlinsku valjalo izgraditi pivovaru, ali se u njih nije uključivao – bio je premlad, a osim toga dotepenac. Čekao je da se domaći daju na posao, ali prolazile su godine, a ništa se nije dešavalo. Onda je Rais shvatio mentalitet vysočinskoga puka i ta mu je spoznaja pokazala da se radi o tipičnom literarnom junaku: obično su to – ukoliko je vjerovati maturalnim radnjama suvremenih gimnazijalaca – osobe visoke moralne čistoće, k tomu još dovoljno inteligentne da bi prepoznale socijalne probleme svoje zajednice, ali istovremeno tako neodlučne i slabe, da ss tim na kraju ništa ne mogu učiniti. O takvim ljudima bi se moglo napisati jedva nekoliko knjižica, a daljnje knjige s istim junacima bile bi stereotipne i dosadne. Stoga je i Rais – premda je bio neizmjerno strpljiv – izdržao slušati priče o tome kako bi se u Hlinsku trebala izgraditi pivovara, samo desetak godina. Godine 1894. već je predavao u Pragu – u svojoj Raisovoj školi u Vinogradima. U Pragu je pivovara bilo dosta, a pivo nije smrzavalo. Rais je uz praška piva izdržao sve do godine 1926., to jest do svoje smrti.

 

Dobro je uradio – ne što je umro, nego što se odselio, budući da su građani Hlinska svoj pivski san ostvarili tek 1913. godine. Od prvog spomena pivovare prošle su točno 33 godine, a neostvareni projekt otaca realizirali su njihovi sinovi. pivovara u Hlinsku dugo je bila najmlađa pivovara čeških zemalja. Godine 1913. pivovare su već bile doslovce svuda i nije bilo razloga za gradnju novih. Dapače, neke su postupno zatvarane. Tek 1971. godine – u vrijeme socijalističke izgradnje – nikle su dvije nove pivovare, u Mostu, o čemu smo već govorili, i u Nošovicama, to jest Radegast.

U Hlinsku se od početka puno polagalo na kvalitetu – valjda su se držali uspomena na Šveđane, koji su tako žudili za njihovim pivom u tridesetogodišnjem ratu. Pivovara se stalno modernizirala i reorganizirala, a proizvodnja je pri tom rasla i padala. Početkom pedesetih godina o pivovari su odlučivale druge struke, a ne pivarska, pivovara je propadala, a razmišljalo se čak i o njenom zatvaranju. Pivo iz ove pivovare prodavalo se pod raznim imenima, dok se 1981. godine nije po prvi put pojavilo ime Rychtař. Godine 1996. pivovara je privatizirana i u sastavu poduzeća IMEX Premium d.o.o. doživljava procvat, modernizira se i napreduje. A, što je najvažnije, stalno drži visoku kvalitetu – tu nema razrijeđenih jeftinih nemuštih piva za trgovačke lance. Ovdje se kuha tradicionalno češko pivo bez pasterizacije, a kuha se sedam vrsta – šest se zovu Rychtař, a jedno Hejtman^*. Jedino dvojim koliko su ta imena prikladna. I u tako važnom gradu kao Hlinsko nikada nije u isto vrijeme bilo šest starješina, jednako kao što nikada ni u jednom samostanu nije u isto vrijeme bilo onoliko opata, koliko ih se kuha u broumovskom Olivětinu – na što smo se već kritički osvrnuli. S tim bi u Hlinsku morali nešto učiniti (a također i u Broumovu).

U Hlinsku i u okolici svjesni su posebnosti svoga piva i kao lokal patrioti ne piju skoro ništa drugo. To je pivo svojevrsni ukras zaštićenog područja Ždarski vrhovi. Toga se ukrasa svake godine skuha nešto više od osamdeset tisuća hektolitara. Kapacitet pivovare je do devedeset tisuća hektolitara, što znači da je proizvodnja na granicama mogućnosti, što je rijetkost među češkim pivovarama, kojima kapacitet veoma često višestruko nadmašuje proizvodnju.

Kad u Hlinsku upitate za njihove znamenitosti, reći će vam da je to gradski muzej, galerija, knjižnica, zbirka narodnog graditeljstva Betlem, muzej na otvorenom Vesely kopec i – Rychtař, odnosno pivovara. Svake godine u Hlinsku se održava niz ljetnih kulturnih priredaba pod nazivom Ljeto s Rychtarom; to dokazuje da je ta pivovara istinska kulturna institucija.

Odavši počast toj kulturnoj instituciji, odlazimo opet na kolodvor i uz presjedanje u Ždarcu kod Skuteča, dolazimo u Poličku.