Herojsko pivo

Onih strašnih ratnih dana, kada je grad živio između zračnih uzbuna i minobacačkih napada, čija je groteskna aritmija izluđivala rijedak puk zatečen na ulicama, kada smo se nauživali toliko strahova da na kraju više nismo znali postoji li išta čega se ne bojimo, Daruvarska je pivovara mnogima pružala priličnu utjehu, nerijetko se doimajući kao pupak svijeta. Bilo je to mjesto na koje je vodila većina daruvarskih putova – tamo su dnevno išli svi oni koji su, bilo po sili dužnosti ili svojevoljno, pomagali u saniranju posljedica napada, pošto je pivovara bila omiljena meta minobacačlija. To je, kažu, bila osveta jednog od bivših šefova, koji se odmetnuo u šumu.

U pivovaru se također išlo da bi se prikupile informacije za izvještavanje o napadu, jer četvrtina svih projektila koji su pali na grad završila je na području njena gospodarskog dvorišta. Odlazili su tamo i oni zabrinuti za sudbinu te predragocjene firme, a napokon i znatiželjnici koje je s pravom fascinirao prizor mlaza fermentirajućeg piva koji je šikljao iz prošupljenog tanka.

Na kraju, to je bilo odredište i onima uključenim u obranu grada, jer su imali carte blanche za besplatno pivo, uz uvjet da ga istaču u donesene posude. Pivovara je na taj način davala značajan doprinos borbenom moralu, a piva je ionako bilo u izobilju.

Kako, upitat će se svatko tko zna da je grad puna dva mjeseca bio bez vode, jer je vodozahvat, sinne qua non opskrbnog sustava, bio na okupiranom području, te su cijevi gradskog vodovoda bile suhe kao barut i legla paukova.

Kako, kad je općepoznato da je voda, od pranja boca, do proizvodnje i točenja piva, neizostavni uvjet tehnološkog procesa.

- Tako, hvalili su se pivarci, što mi znamo od tehničke vode napraviti pitku.

Ta naoko razmetljiva izjava, imala je debelo pokriće – čim je obustavljena dobava vode, montirali su pumpe, gurnuli su cijevi u plitki vodotok Toplice, te kuhali pivo kroz čitav rat, bez ijednog dana prekida. I to takvo pivo da je njegov neponovljivi okus ratne uspomene učinio manje bolnima.

Nakon rata u pivovari je inoviran proizvodni postupak, nova tehnologija i inzistiranje na standardu rezultirali su pivom koje se hvali, voli i traži. Ali ipak, onaj šmek u kojem smo uživali ščučureni u mračnim i vlažnim podrumima i klimavim zaklonima, zbog kojeg smo se tiskali oko šankova malobrojnih otvorenih lokala, onaj filing koji je dražio nepce tih junačkih dana, on nije ponovljen. Možda je to i stvar čiste psihologije, možda nam se zbog one jedinstvene atmosfere, zbog bliskosti koju smo osjećali, zbog posebnih uvjeta nastajanja i zbog plastičnih kanistera i lonaca iz kojih smo ga pili, to ratno pivo činilo tako nenadmašnim.

Ali, ako je rat uvjet da opet osjetimo taj nenadoknadivi užitak, onda ćemo ga se, ipak, posve lako odreći.

Objavljeno na Radio Bjelovaru 6. travnja 1995.