Havlíčkův Brod

Uvjeren da toga ima kod svakog češkog pisca, tražio sam kakve crtice o pivu i kod Karla Havličeka Borovskog (1821. - 1856.). Bio sam razočaran. Svanulo mi je tek kad sam napustio lijepu književnost i počeo poučavati malo poznate Havličkove oglede o nacionalnom gospodarstvu.

KHB naime tvrdi, da porez na potrošnju ne opterećuje onoga koji ga plaća, nego krajnjeg potrošača.

„Namet se nepogrešivo raspoređuje na svaki snop žita, ali i na svaku bačvu piva. Kad ne bi bilo nameta, bilo bi žito baš toliko jeftinije (a u istim okolnostima), koliko bi i pivo bilo jeftinije bez harača. Gruntaš bi prema tome kroz katastarski prihod plaćao stvarno onoliko, koliko žita sam potroši, drugi bi plaćati namet opet za druge namjene."

Havliček je bio novinar pa dakle nije pisao zato da bi se divili njegovoj učenosti, nego tako da bi ga čitatelji razumjeli. Navodio je takve primjere koje se osobno dobro poznavao, a koji su i čitatelju bili razumljivi. Temelj ljudske potrošnje - čak i izravna pretpostavka čovjekove egzistencije - su žito i pivo, odnosno kruh i pivo! To vrijedi za cijelu povijest ljudske kulture, počevši od Epa o Gilgamešu. Vrijedilo je to i za Karla Havličeka. Vrijedi to uostalom - posebno u češkim zemljama - i dan danas. Češki pisac, koji ne bi uvažavao tu temeljnu pretpostavku, ne bi imao što tražiti kod češke publike.

Kad sam na taj način shvatio psihološku dubinu Havličekove osobnosti, prestala me je uzbuđivati odlomak iz njegova putopisnog dnevnika s puta u Bressanonu (Brixen), pod nazivom Tirolska elegija. Taj citat tiče se kupovine vina u Budjejovicama i glasi:

Ali ne smijem zaboraviti/ Budjejovice/ gdje Dedera kupi mjelnjičkoga/ četiri bočice.

Nisam shvaćao zašto bi se gospoda ausgerechnet u Budjejovicama - južnočeškoj metropoli piva - opskrbljivala nekakvim vinom. A onda mi je sinulo, da je tomu tako samo zato, što je autor htio napisati putopisni dnevnik u stihovima. „Budjejovice" se rimuje s „bočice". A bočice više pašu uz vino, a nipošto uz pivo, kojem više odgovara kondir, vrč ili bačva. U južnoj Češkoj se uostalom uopće ne proizvodi vino, te bi se ono radi Havličekove rime moralo dovoziti čak iz Mjelnjika. Stoga je očito da to nije moglo biti baš tako.

U stvarnosti je Havliček sa svojom pratnjom u Budjejovicama pio budjejovičko pivo (Budweiser). Bili su vrlo zadovoljni i zato je komesar Dedera, koji je držao blagajnu cijelog društva, kupio za daljnji put burence piva, koje je putnicima izdržalo još komadić iza Lineca. Havliček je to pokušao ovjekovječiti u putopisnom dnevniku, ali - priznajte i sami - bez rezultata:

Ali ne smijem zaboraviti/ Budjejovice/ gdje Dedera kupi Budweisera/ burence.

To nema ni ritam, ni rimu. Nakon uzaludnih pokušaja da rimuje burence s Budjejovicama, odlučio je Havliček, da ovoga puta iznimno bude realist, pa je - iz čisto formalnih razloga - u svom dnevniku ovjekovječio ono mjelnjičko vino navodno kupljeno u Budjejovicama.

No, na češko pivo nije zaboravio čak ni u Brixenu. Stoga je u Tirolskim elegijama ona patetična pasaža o borovskoj crkvici, koja je kroz šumu gledala deportiranoga Havličeka. U Borovi je KHB proveo djetinjstvo a dio mladosti, a njegove uspomene se nisu toliko ticale crkvice, koliko pivovare, koja je pod crkvicom stajala još od 1720. godine. Ta je pivovara pouzdano kuhala pivo Havličekove mladosti, sve do 1932. godine, kada je zatvorena.

Možemo mještanima Borove spočitnuti manjak pijeteta, možemo zaključiti da je u Borovi u 20. stoljeću izblijedjela uspomena na Havličeka. Ili su Borovani svoju pivovaru možda ipak likvidirali iz čisto ekonomskih razloga, kada su zaključili da održavanje pivovare s proizvodnjom do tisuću hektolitara nije isplativo; osim toga u to je vrijeme pijetet za Havličekom već dovoljno dobro reprezentirala pivovara u Njemačkom (danas Havličkovom) Brodu - imala je proizvodnju više nego trideset puta veću.

Što pouzdano znamo o Havličeku: U djetinjstvu je pio pivo iz rodne Borove, u posljednjoj godini života pio je pivo iz Njemačkog Broda. Između toga bio je njegov život šarolik i kada je riječ o piću koje je preferirao. Brodsko pivo upoznao je još za gimnazijskoga školovanja, za vrijeme sveučilišnoga studija i u prvom razdoblju svoje novinarske karijere pio je praška piva. U međuvremenu je djelovao kao odgajatelj u Moskvi, a tamo je vjerojatno pio više votku nego pivo. Sigurno je i to jedan od razloga što se iz Moskve vratio s čvrstim uvjerenjem da je „slavenska uzajamnost" naivna predodžba, koja je4 u praksi potpuno nemoguća. Osim praških piva kušao je i ona bečka, kada je 1848. godine izabran u carski sabor.

Bečkom je pivu bio vjeran samo kratko vrijeme, dok je 1848. godine bio sljedbenik vlade. Godine 1849., kada je izdan oktroirani ustav, bečka su mu piva prestala goditi, pa je stoga postao njihov istaknuti kritičar. Činio je to uđuture - zajedno s pivom kritizirao je i sve bečke centralne urede. Radio je to tako glasno, da je privukao pozornost najviše austrijske gospode. Njegove praške novine su bile zaustavljene, bio je prisiljen preseliti se u Kutnu Horu i - piti kutnohorsko pivo. I njegov kutnohorski tjednik Slovan također je brzo bio zabranjen. Na kraju je bečka gospoda shvatila da to neće ići bez deportacije i prisilnog boravka u stranoj zabiti monarhije. Godine 1851. dekret o deportaciji potpisao je sam onemoćali monarh; premda je zapravo bio mlađahan - Franjo Josip imao je tada dvadeset i jednu.

Što je KHB pio u Brixenu, nije točno dokumentirano - vjerojatno više vina nego piva. Ne znamo, jesu li promijenjen režim života i promjena podneblja ubrzali ili naprotiv usporili napredovanje tuberkuloze, koju je donio od kuće. Sigurno znamo samo da je njegova žena Julija umrla od tuberkuloze još 1855. godine, nedugo prije nego što se Havliček u svibnju te godine smio vratiti. I da je Karel Havliček živio još jednu godinu; umro je 29. srpnja 1856. s nepunih trideset i pet godina. Posljednjih mjeseci njegova života s njim je moglo razgovarati samo nekolik istinskih prijatelja - valjda samo Palacky i Njemcova, za koju se priča, da mu je na lijes položila krunu od trnja.

U dvadesetom stoljeću je Havliček napokon dobio zasluženo priznanje. Borova je promijenila ime u Havličekova Borova, Njemački Brod u Havličekov (Havličkův) Brod... Ali bojim se da su saznanja o njemu manjkava a sastoje se od nekoliko ulomaka iz Tirolskih elegija. Kralja Lavre ili Krštenja svetog Vladimira. Novinske članke, koji su stožerni dio njegova djela i zbog kojih je imao najviše problema, ne poznaje skoro nitko.

Utješno je, da je u njegovu čast nazvano havličkobrodsko pivo. U Građanskoj pivovari Havličkův Brod, d.d., koja je u vlasništvu potomaka Brođana s pravom varenja, kuha se niz vrsta piva; većina ih se po Havličeku zove Rebel, jedno - ne znam po kome - Tudor.¹ Ipak, s tim Rebelom postoji problem: KHB sve do 1848. godine, uključujući i nju, nije bio nikakav buntovnik (rebel). Bio je to novinar tvrde glave i oštra pera, ali bio je lojalan monarhiji u toj mjeri, da su ga neki češki domoljubi optuživali da se „prodao vlasti". Buntovnik je postao tek nakon izdavanja oktroiranog ustava, kojem se žestoko suprotstavio, ali trajalo je to samo dvije godine.

Ali, neka bude - brodsko pivo zove se Rebel po Havličeku i to je dobro...Ipak moram postaviti znak pitanja nad jednim od Rebela: to je „Hašekov c.k. Rebel". Razumijem, da su Brođani osim na Havličeka htjeli sačuvati i uspomenu na Hašeka, koji je životni put završio u nedalekoj Lipnici. Ali spojit u jedan naziv Hašeka, Havličeka i još skraćenicu c. k., to je, po mom mišljenju, malo previše. To naime potiče asocijacije, koje se međusobno isključuju. Havliček je konstruktivni kritičar; to je vitez bez mane i straha, koji se bori s otvorenim vizirom i preuzima na sebe sav rizik. Hašek - poistovjećen sa Švejkom - je destruktivan; pred izravnim sukobom se uvijek uspije sakriti, a njegove stvarne nazore - ako ih uopće ima, nitko ne zna. Skraćenica „c. k." pak simbolizira vlast, protiv koje su se, kako Hašek, tako i Havliček - svaki na svoj način - borili. Što to onda ustvari pijemo?

¹Ukupna proizvodnja havličkobrodskog piva iznosi oko sto tisuća hektolitara.

Preveo Mato Pejić