Gambrinus 3
Više puta su osjetljive markize i njemački lovci koji lumpuju, debeli amori i žabe, bili na svojim zidovima svjedoci tako velikih orgija, kakove su se rijetko gdje mogle vidjeti osim u Gambrinusu. Dolazilo je, na primjer, zalumpovano društvo lopova, poslije uspjelog posla, svaki sa miljenicom, svaki u kapi naherenoj kicoški na stranu,
U lakovanim čizmama, s otmjenim kavanskim manirima, sa prezirnim izrazom. Saška je svirao naročito lopovske pjesme: „Poginuo sam dečko", „Ti ne plači, Marija", „Prohujalo je proljeće" i druge. Plesati im je bilo ispod časti, ali njihove drugarice, sve ljepuškaste, mlade, neke skoro djevojke, plesale su „Čaban" s vriskom, udarajući petama. I žene i muškarci pili su jako mnogo - bilo je zlo samo u tome, što su lopovi završavali uvijek svoje lumpovanje starim novčanim nesporazumima i voljeli su da nestanu ne plativši.
Dolazili su mnogobrojni ortaci, po trideset ljudi, ribari nakon sretna lova. Kasno u jesen bivali su takvi sretni tjedni, kada se u svakoj mreži svakodnevno ulovilo do četrdeset hiljada haringi ili dobula. U ono vrijeme najmanji dioničar zarađivao je više od dvjesta rubalja. Ali su se ribari još više bogatili sretnim zimskim lovom morune, koji je bio skopčan s velikim poteškoćama. Trebalo je naporno raditi, na trideset - četrdeset vrsta od obale, usred noći, katkad po nepogodi, kad je voda zapljuskivala barkasu i odmah se pretvarala u led na odijelima, na veslima, a vrijeme ih držalo na moru po dva tri dana dok ih ne bi odnijelo nekud oko dvjesta vrsta daleko, u Anapu ili Trapezunt. Svake zime propadalo je bez glasa desetak čunova, i samo u proljeće valovi su izbacivali čas tu, čas tamo, na drugu obalu lešine hrabrih mornara.
Zato, kad su se oni sretno i uspješno vraćali iz lova, na kopnu ih je obuzimala luda želja za životom. Nekoliko hiljada rubalja spiskali bi u dva tri dana samo u grubom, bučnom, pijanom lumpovanju. Ribari su dolazili u krčmu ili gdje u neko veselo mjesto, izbacivali sve strane goste, zatvarali čvrsto vrata i prozore i čitave dane pili, predavali se ljubavi, urlikali pjesme, razbijali ogledala, posuđe, žene i katkad jedan drugoga, dok ih san nije hvatao gdje bilo - na stolovima, na podu, poprijeko na krevetima, između ispljuvaka, čikova, razlupanog stakla, prolivenog vina i krvavih mrlja. Tako su ribari bančili nekoliko dana uzastopce, mijenjajući katkad mjesto, katkad ostajući na jednom istom. Popivši do posljednjeg groša, oni su teških glava, sa ožiljcima od bitaka na licima, dršćući od mamurluka, šutljivi, utučeni i kajući se, odlazili na obalu, barkasama, da ponovo prihvate svoj dragi i prokleti, teški i privlačivi posao.
Oni nikada nisu zaboravljali da posjete Gambrinus. Tamo su upadali veliki, sipljivi, crvenih lica, opaljeni oštrim zimskim sjevercem, u nepromočivim košuljama, u kožnatim hlačama, u dugačkim čizmama do bedara - u tim istim čizmama, u kojima se njihovi prijatelji usred noćne bure dave kao kamenje.
Iz poštovanja prema Saški oni nisu istjerivali strane ljude, iako su se smatrali gazdama pivnice i lupali teške čaše o pod. Saška im je svirao njihove ribarske pjesme, dugačke, jednostavne i jezovite ko šum mora, i oni su pjevali svi u jedan glas, naprežući do vrhunca svoja jaka psa i prekaljena grla. Saška je djelovao na njih kao Orfelin, umiritelj valova, i događalo se, da je nekakav četrdesetogodišnji poglavica barkasa, bradat, sav opaljen vjetrom, sličan zvijeri, muškarac, plakao izvodeći tankim glasom tužne riječi pjesme:
Ah, jadan ja,jadan ja dečko,
Što sam se kao ribar rodio...
A katkad su oni plesali, tapkajući na mjestu, okamenjenih lica, cupkajući svojim teškim čizmama i rasprostirući po čitavoj pivnici oštri slani miris ribe, kojim su bila sasvim natopljena njihova tijela i odijela. Prema Saški oni su bili vrlo darežljivi i dugo vremena ga nisu puštali od svojih stolova. Saška je vrlo dobro znao način njihovoga teškog,opasnog života. često, kad im je svirao, osjećao je u svojoj duši neku poniznu tugu.
Ali on je naročito volio svirati engleskim mornarima trgovačkih brodova. Oni su dolazili u grupi, držeći se za ruke - svi kao padobrani, prsati, širokih pleća, mladi, bijelih zuba, sa zdravim rumenilom, s veselim, smjelim plavim očima. Jake mišice zatezale su im njihove bluze, a iz duboko izrezanih okovratnika uzdizali su se pravi, jaki, vitki vratovi. Neki su poznavali Sašku po ranijim posjetima ovoj luci. Oni su ga prepoznavali i ljubazno kesili bijele zube, pozdravljajući ga po ruski:
-Zdrajst, zdrajst.
Saška im je sam, bez njihovog traženja, svirao. „Rule Britannia". Možda je saznanje da se oni sada nalaze u zemlji tlačenoj vječnim ropstvom pridodavalo ovoj himni naročito ponosnu svečanost. I kada su oni pjevali, stojeći, sa skinutim kapama zadnje riječi:
Nikada, nikada, nikada
Englez ne će biti rob!
tada su nehotično i najbliži susjedi skidali kape.
Zdepasti narednik sa naušnicom u uhu i s bradom koja je izbijala iz vrata kao rese, prilazio je Saški sa dvjema čašama piva, smijući se veselo, tapšao ga prijateljski po leđima i molio da odsvira džigu. Kod prvih zvukova ovoga otresitog morskog plesa Englezi su se dizali i pravili mjesto, gurajući bačve prema zidovima. Strance su molili pokretima, veselim osmjesima, ali ko se nije žurio, s njim se nisu izmotavali već su jednostavno ispod njega izbijali sjedište jakim udarcem noge. Tome su ipak pribjegavali rijetko, zato što su u Gambrinusu bili svi poštovaoci plesa i naročiti ljubitelji engleske džige. Čak se i sam Saša, ne prekidajući sviranje, podizao na stolicu da bolje vidi.
Mornari su se postrojavali u krug i u taktu brzog plesa udarali rukama, a dvojica su ulazili u sredinu. Ples je prikazivao život mornara za vrijeme plovidbe. Brod spreman na odlazak, vrijeme je lijepo, sve je u redu. Kod plesača su ruke skrštene na prsima, glave zabačene unazad, tijelo mirno, iako noge tapkaju ludom brzinom. Za mornara - to je veselje, samo koraci plesa postaju sve složeniji i zamršeniji. Duhnuo je i jači vjetar - šetanje po palubi nije već tako udobno - plesači se malo ljuljaju sa jedne na drugu stranu. Na kraju evo i prave bure - baca mornare sa boka na bok, stvar postaje ozbiljna. -„Saviti sva jedra!" Po pokretima plesača vidi se do sitnica, kako se oni penju s rukama i nogama po vantama, vuku jedra i učvršćuju škote, međutim bura sve jače ljulja brod. „Stoj, čovjek je pao u more!" Spuštaju čamac. Plesači, spustivši glave, natežu gole moćne vratove, veslaju čestim zamasima, čas sagibajući čas ispravljajući leđa. Bura, ipak, prolazi, malo pomalo stišava se ljuljanje, nebo se razvedrava, i evo lađa već ponovno mirno plovi biz vjetar, i ponovno plesači s nepomičnim tijelima, sa skrštenim rukama, tapkaju brže nogama veselu džigu.
Saški se dešavalo da katkad svira lezginku (istočnjački narodni ples) za Gruzijance, koji su se u okolini grada bavili vinogradarstvom. Za Sašku nisu postojali plesovi koje on nije poznavao. U onom času, kada jedan plesač u šubari i čerkeski (kavkaskoj narodnoj nošnji), vazdušasto igra između bačava, zabacujući za glavu čas jednu čas drugu ruku, a njegovi prijatelji plješću rukama dajući takt i podvikuju, Saška se također nije mogao suzdržati i zajedno je s njima oduševljeno vikao: „Has! Has! Has! Has!" Dešavalo mu se također da svira moldavski narodni ples džok i talijansku tarantelu i valcere njemačkim mornarima.
Događalo se da su se u Gambrinusu tukli i to dosta žestoko. Stari posjetioci voljeli su pripovijedati o legendarnoj bitki između ruskih mornara ratne flote, koji su poslije odsluženja vojnog roka bili pušteni sa neke oklopnjače, i engleskih mornara. Tukli su se pesnicama, bokserima, pivskim čašama i čak su bacali jedan na drugoga bačve na kojima su sjedili. Nije služilo na čast ruskim borcima, mora se priznati, jer su oni prvi započeli skandal i prvi izvadili noževe i izgurali Engleze iz pivnice - samo nakon polusatne bitke, iako su bili brojčano tri puta jači.
Više puta je Saškino miješanje zaustavljalo svađu, koja je bila za dlaku daleko od krvoprolića. Od je dolazio, šaljivo se osmjehivao, pravio grimase, i odmah su mu sa svih strana nudili čaše.
-Saška, čašicu!... Saška, sa mnom!... Vjera, zakon, jetra, grob...
Moguće da je na jednostavne divlje karaktere djelovala ova krotka i smiješna dobrota, koja se veselo ispoljavala iz njegovih očiju, koje su bile zatvorene pod strmom lubanjom? Moguće, naročito poštovanje prema talentu i nešto slično zahvalnosti? A možda i radi toga što se većina stalnih gostiju Gambrinusa sastojala od vječnih Saškinih dužnika. U teškim časovima dekohta, što na pomorskom i lučkom dijalektu označava potpunu odsutnost novca, obraćali su se slobodno i bez odbijanja Saški za male svote novaca, ili za mali kredit kod tezge.
Jano je da nisu vraćali dugove - ne radi pakosne namjere, već radi zaborava, - ali ovi isti dužnici u časovima pijančevanja vraćali su dug deseterostruko za Saškine pjesme.
Konobarica ga je katkad korila:
-Čudim se, Saša, kako vi ne želite svoje novce?
Od je odgovarao uvrijeđeno:
-Ali madam Ivanova. Ne ću ih u grob ponijeti sa sobom. Meni i Beločki bit će dosta. Beločka, psetance moje, dođi ovamo.
Nastavit će se...
Aleksandar Ivanovič Kuprin (1870. - 1938.), ruski pisac, realist demokratske orijentacije, ocrtao je uvjerljivo i umjetnički istinito mnoge strane ruskog života iz epohe pripremanja i pojave prve ruske revolucije. Kuprinova djela prožeta su kritičkim odnosom prema samodržavlju i kapitalističkom poretku i humanim odnosom prema ugnjetenom i obespravljenom čovjeku.
Kuprin jwe završio vojnu akademiju, ali nije dugo ostao u vojsci. Promijenio je mnoga zanimanja, a književnu karijeru počeo je kao pisac feljtona i crtica iz života malih ljudi, onih s dna, lopova i prosjaka. Feljtoni iz ciklusa Kijevski tipovi bili su izrazito socijalno zaoštreni. Godine 1896. Napisao je svoje najbolje djelo Moloh, koje ga je proslavilo kao književnika, roman koji je govorio o ugnjetavanju radnika u tvornici. Slijedi također uspješan roman Dvoboj, pa mnoge pripovijetke, među ostalima Pohod, Noćna smjena, S ulice... U noveli Gambrinus, kao i u mnogim drugim Kuprinovim djelima kritika kapitalizma ima sentimentalno-utopistički karakter i često skreće u protest protiv same industrije, protiv grada i tehničkog progresa.
Početkom dvadesetog stoljeća odlazi u emigraciju, a u Rusiju se vraća dvadeset godina kasnije. Nakon toga nije napisao ništa značajnije.
