Dragovoljac

Amo pjesmu, piva dajte
Udri brigu na veselje
Pa pijani bauljajte
Do vojničke postelje

Baš pošteno razdragani
Dični momci sjede skupa
Odjekuje vriska, dreka
I vrčeva stoji lupa
To je čudna, bijesna radost
Ko krojena za lažljivca
Samo pravdi tu i tamo
Krene suza preko lica
Nu čudili mi se ne bi
Da se desilo i više
Za slobodu izgubljenu
Obilato si popiše

„Amo pjesmu, piva dajte -
Vojska vam se ne mili?
Blijedi momci, izgledate
Ko očajni civili.
Izmučeni, odrpani,
Iscijeđeni, umorni.
Nazdravite, sve će muke
Prvi gutljaj odnijeti!
Zaljubljen si? - kako može
Bijednik na to misliti -
pođeš li pak - pred nama je
mala šetnja svijetom svim!"

Blijedi momak šutke opet
Pogleda u nijemo tlo
Kako da mu kamen kaže,
kad ni čovjek ne zna to.
„Mati moja, ja ne mogu
Posao zadržati
Mati moja draga - draga -
Moraš sama ostati!
Ti si gladna, moja mati,
A sin tvoj je bolestan -
Valjda će se netko naći
Da ti koru kruha da.

Dok se sin tvoj za te stara
Mi smo sami, moja mati -
Al tvoj sin će premda bolan
Zadnju kaplju krvi dati!"

Časnik momka zorno gleda
Vidi suzu koja teče
Vidi obraz gdje rumeni
Oko koje opet peče.
„Drugu pjesmu dajte dečki,
Da mu volju promijeni!
Evo zlata, dakle pijmo!"

„Deder brate, živjeli!"

Jan Neruda (1834. - 1891.), znameniti češki pjesnik i novinar devetnaestog stoljeća, član grupe „majovaca" porijeklom iz praške četvrti Mala Strana, gdje je proveo čitav život. Od 1845. godine pohađao je malostransku gimnaziju, a od 1850. Akademsku gimnaziju. Nakon mature neuspješno je pokušao studirati pravo, na kojem je inzistirao njegov otac. Radio je razne činovničke poslove, koji ga nisu zadovoljavali, pa je odlučio s6tudirati filozofiju, opet neuspješno.

Kao novinar počeo je u redakciji Narodný listy, a kasnije u časopisima Obrazy domova (Slike zavičaja) i Čas (Vrijeme). Surađivao je s časopisom Kwěty, a suosnivač je časopisa Lumir. Godine 1871. proglašen je izdajnikom. U to vrijeme više je puta putovao u Njemačku, Francusku, Mađarsku, Italiju, Grčku i Egipat. O tim je putovanjima vodio bilješke, koje predstavljaju zanimljivo svjedočanstvo o životu toga vremena.

Nikad se nije ženio, premda je to vjerojatno nudio svojoj prvoj ljubavi - Anni Holinovoj. Ona je bila njegova životna ljubav, posvetio joj je mnoge svoje pjesme i uglavnom je nazivaju vječnom Nerudinom nevjestom. Druga Nerudina ljubav bila je Karolina Světla, koju je smatrao idealnom ženom, a treća ljubav Terezija Machačkova je - umrla. U poznoj životnoj dobi zaljubio se u izvjesnu Boženu, čije prezime nije poznato, a koja je bila veoma mlada.

Jan Neruda se čitavog života osjećao neshvaćenim, što je utjecalo na njegov odnos prema ljudima. Većinu života proživio je u neimaštini. Bio je začetnik feljtona kao novinarske vrste. Kao novinar bio je omiljen, a njegovi su feljtoni, često potpisivani trokutom, spadali u najčitanije štivo svoga vremena.

Njegovo prozno djelo, uglavnom povezano s Pragom, bilo je cijenjeno još za života, ali kvalitetom nije bilo niti blizu onog poetskog. Pjesme su mu pune sjete i pesimizma, ponekad čak na granici nihilizma. Jezik mu je bogat, koristi arhaizme, zastarjele gramatičke oblike i obrate, često izvrće slijed riječi. Zbog pesimizma njegove pjesme nisu baš najbolje primljene, pa je priznanje došlo tek dvadeset godina nakon Nerudine smrti. Pjesnici i kritičari učinili su nešto prije poetske publike, a čileanski pjesnik Neftalí Ricardo Reyes Basoalto, poznat kao Pablo Neruda, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971. godine, svoj je pseudonim uzeo po Janu Nerudi.