Draga, smanjio sam smeće

Privatna pivovara Hofmühl iz Eichstatta u Njemačkoj postavila je novi kamen međaš modernoga pivarstva pronašavši način kuhanja slada kojim se štedi nevjerojatnih 30 posto toplinske energije. Enormnu štedljivost kuhanja u tankim slojevima potvrdio je ugledni institut Weihenstephan pri minhenskom tehničkom univerzitetu, a mali i srednji pivarci, koji mogu primijeniti taj princip malih koraka u proizvodnji pivske poluprerađevine, trljaju ruke računajući da će tako doskočiti konkurentnosti pivarskih giganata. Pivovara Lammbrau iz Bingena otišla je korak dalje - ona struju koju koristi u čitavom tehnološkom postupku proizvodi sama, u mini termoelektrani na potoku koji protječe iza tvornice. I jedan korak u stranu - nudeći tržištu ekološki potpuno čisto pivo. Čistoća piva u Njemačkoj je regulirana zakonom koji je pradavne 1516. godine nastao variranjem još starijeg bavarskog propisa. Taj Zakon o čistoći propisuje da se pivo može proizvoditi samo od ječmenog slada, hmelja i vode uz dodatak kvasca, a u nemilosrdnoj konkurenciji kakva je na Zapadu od toga se načela usuđuju odstupiti samo oni koji proizvode kakvu posebnu vrstu piva, što izlazi iz okvira običnoga svijetlog lagera. Pivovara u Bingenu, međutim, postavlja novi standard u primjeni Reinheitsgebota. Ječam se žanje na strogo kontroliranim poljima bez pristupa kemijskih sredstava, a isti je slučaj i kod hmelja. Voda se zahvaća iz vlastitoga prirodnog podzemnog zdenca. Odmjereni udio ugljičnog dioksida osigurava naknadno vrenje, a eko priča o “janjećem” pivu (Lamm naime na njemačkom znači janje), završava u trgovinama u koje ono stiže u bocama s porculanskim zatvaračem i u drvenim sanducima. Bioland bier, kako se zove ta pomodna novotarija, jeste nastalo prije tri godine, no ono je samo logična posljedica stoljetne brige za vrhunsku kvalitetu o kojoj su se u toj pivovari što postoji još od 1709. godine uvijek starali akademski obrazovani tehnolozi. A ovakvi skokoviti primjeri, bombastični pomaci u približavanju prirodi možda jesu iskupljenje grijeha, ali su i očekivani rezultat dugotrajnog kontinuiranog nastojanja koje posve slobodno, bez imalo zaziranja od možebitnog spočitavanja možemo nazvati “revolucijom koja teče”.

S prosjekom od oko jednog kilograma po stanovnika kvalitetnog i zdravog ribljeg mesa, čvrsto držimo fenjer svjetske ljestvice. Zacijelo bi taj neslavni rezultat bio još porazniji da ne postoje zapovijedani i u crkvenim kalendarima naročito označeni postovi na koje je dopušteno jesti samo ribu. Ispunjavajući tu vjersku obvezu, usput učinimo i štogod za vlastito zdravlje. Eto, takvi smo. Prigodničarenje postaje tako rasprostranjeno da za mnoge pjesme možemo sa sigurnošću reći da nisu nastale zato što je autor imao što reći o nekoj temi, nego stoga što će im slušanost osigurati želja radio stanica da uz određeni datum sviraju prigodno. To što su ovih dana svima usta puna ljubavi prema prirodi, što svi zdvajaju nad sudbinom okoliša i što svi odjednom vole zeleno, samo je znak da je prekosutra Dan planeta Zemlje, a ne da ikome skrb o čistim staništima nečega predstavlja više od natuknice u godišnjem programu rada. čak i kad se posadi koje drvo kao što se to ovih dana masovno radi, to su često samo poeni, koji će se ubirati i slijedeće godine, kada će se saditi na mjestu istih stabala, jer će se ona u međuvremenu osušiti.

Naime, tek kad prevlada zakon potražnje, kad uvjete stane diktirati tržište, kad se uhvatimo ukoštac s velikim brojkama, kad kontinuitet nastojanja na smanjenju smeća potvrdi podatak sličan onom iz Njemačke, gdje je 1995. bilo upola manje otpada nego četvrt stoljeća ranije, odnosno 6,4 kg per capita, prema ondašnjih tucet i više, iako je u međuvremenu proizvodnja narasla sa skromnih 1,8 na pregolemih 8,6 milijardi litara. I kada budemo znali da je to posljedica značajnih postignuća znanstvenika koji su stalno smanjivali težinu ambalaže i recikliranjem vraćali smeće u tehnološki proces proizvodnje novih doza i boca. Kada krenemo stopama najava da će Nijemci za godinu dana količinu smeća od jednokratnog pakovanja pića smanjiti za 540 tisuća tona i da ona dogodine neće prelaziti tri kilograma po glavi stanovnika. Kad nam Moslavačka gora bude važnija od ne znam kolikog novca koji bi donijelo odlagalište nuklearnog otpada, kad budemo imali kakve-takve deponije kućnoga smeća i kad se njima budemo znali i htjeli služiti, e onda možemo razgovarati.

Do tada, možemo samo prigodno odvoziti glomazni otpad, kao što će to sutra učiniti daruvarski komunalci, prigodno učiti djecu što je to sveto ime okoliš i kako se sadi voćka, kao što će to učiniti tete u dječjem vrtiću, prigodno predavati o štetnosti emisija u okoliš kao što najavljuju da će uraditi u županijskom središtu, prigodno igrati mali nogomet, kao Pakračani i prigodno oslikavati pločnike kredom u boji, prigodno izmjeriti kiselost vode i provesti ekološki kviz među školarcima, i to je sve. Eh, da, možemo i prigodno zasvirati.